Roditelji ne znaju što im djeca rade na internetu

Roditelji ne znaju što im djeca rade na internetu

Roditelji generalno, pokazala su istraživanja, ne znaju što im djeca rade na internetu. Ali, ne i moj suprug i ja. Nedavno smo počeli, vrlo ozbiljno i predano, špijunirati dijete. Pretvorili smo se u prave detektive. Instalirali smo si na mobitele besplatan program za praćenje njegovog mobitela. Ne samo da pratimo koje aplikacije skida s interneta i pokušava li pristupiti zabranjenim sadržajima, nego pratimo i njegovo kretanje. To ga, priznajem, već sada, iako je još malo dijete, posve izluđuje. Ali ne i nas. Nas bi izludilo da to ne radimo.

Ovako nam je odjednom život dobio sasvim novi smisao, jednu sasvim novu dimenziju. Uzbuđenje i adrenalin raste. Sve je sumnjivo, sve se provjerava, sve se špijunira. Pravi detektivski život.

Mnogi roditelji i ne znaju da tako nešto postoji. No, kada krenete u to, zaista vas zastraši koliko puta je dijete pokušalo pristupiti zabranjenom sadržaju. Svi štetni sadržaji, da nema aplikacije, bili bi mu dostupni, nadohvat ruke! A ovako je vama djetetov, pokazalo se, tajni život potpuno besplatno na dohvat ruke.

Prema nedavnom istraživanju koji je napravila tvrtka IPSOS, 92 posto roditelja ne koristi aplikacije za zaštitu djece i tako ne brine o njihovoj sigurnosti, a čak 93 posto ih i ne želi koristiti. Ne znaju i ne žele znati (?!) što im dijete radi. Ne znaju kakvim sadržajima na internetu pristupa. A na internetu ima svega. Neprimjereni sadržaji i opasnosti vrebaju odasvud.

Muzej iluzija u Zagrebu tako je prošloga mjeseca postavio izložbu na tu temu i upozorio na problem. Postav izložbe čine scene situacija s kojima se djeca susreću na internetu. To su prije svega neprimjereni seksualni sadržaji, razni opasni ideološki sadržaji, opasni kontakti sa „cyber-predatorima“, te popularni „youtuberi“ koji pozivaju na razne opasne izazove. „Youtuberi“ su po mišljenju stručnjaka izrazito opasni jer stvaraju i iskrivljenu sliku djeteta o sebi. Kod djece se javlja pretjerana želja za popularnošću, ali istodobno i osjećaj manje vrijednosti jer popularnost na društvenim mrežama ne dolazi tako lako kako oni to u svojim malim glavicama zamišljaju. U dječjim glavama život se počinje svoditi na količinu „lajkova“, a to je izrazito nezdravo, jer kako jedna poruka na zidu muzeja kaže: „Ono bitno ne broji se lajkovima!“ No, pokušaj to objasniti malom, još neformiranom čovjeku koji žudi za prihvaćanjem i ne može se nositi sa sveprisutnim „hejtom“, odnosno ismijavanjem i kritiziranjem na društvenim mrežama. Ta ne mogu ni odrasli!

Zbog svega nabrojanog, mi svome djetetu, usprkos njegovom inzistiranju, ne dopuštamo otvaranje profila na društvenim mrežama. Društvene mreže su jednostavno – zabranjene!

Čude me i ljute neki roditelji njegovih vršnjaka koji svojoj djeci to ne brane, pa tako već i sasvim mala djeca imaju svoje Instagram i Facebook profile!

Čitam i kako je Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) objavila smjernice za zdrav odgoj djece do 5 godina. Djeca bi trebala provesti što više vremena u aktivnoj igri, a vrijeme koje provode u sjedećem položaju i u gledanju ekrana TV-a i telefona treba ograničiti. Umjesto da im daju mobitel, roditelji bi s njima trebali aktivno provoditi vrijeme. Čitati im knjige, igrati društvene igre, odlaziti u šetnje i naposljetku – razgovarati. A ne uvaliti im mobitel u ruke i tako se riješiti jedne brige! Treba im omogućiti i kvalitetan san, a ne dopustiti mobitel, televizor i igraće konzole u sobi u kojoj spavaju!

Zato se ja ne sramim našeg detektivskog posla. Roditelji koji to ne rade zapravo su oni koji bi se trebali zacrvenjeti u licu. Jer je to odraz nesvjesnosti o životu i onome što život donosi, kao i rezultat nebrige za dobrobit vlastitog djeteta.

Iva Kozarac

FOTO: Jelena Oberman/Alter

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.