Roditelji generalno, pokazala su istraživanja, ne znaju što im djeca rade na internetu. Ali, ne i moj suprug i ja. Nedavno smo počeli, vrlo ozbiljno i predano, špijunirati dijete. Pretvorili smo se u prave detektive. Instalirali smo si na mobitele besplatan program za praćenje njegovog mobitela. Ne samo da pratimo koje aplikacije skida s interneta i pokušava li pristupiti zabranjenim sadržajima, nego pratimo i njegovo kretanje. To ga, priznajem, već sada, iako je još malo dijete, posve izluđuje. Ali ne i nas. Nas bi izludilo da to ne radimo.
Ovako nam je odjednom život dobio sasvim novi smisao, jednu sasvim novu dimenziju. Uzbuđenje i adrenalin raste. Sve je sumnjivo, sve se provjerava, sve se špijunira. Pravi detektivski život.
Mnogi roditelji i ne znaju da tako nešto postoji. No, kada krenete u to, zaista vas zastraši koliko puta je dijete pokušalo pristupiti zabranjenom sadržaju. Svi štetni sadržaji, da nema aplikacije, bili bi mu dostupni, nadohvat ruke! A ovako je vama djetetov, pokazalo se, tajni život potpuno besplatno na dohvat ruke.
Prema nedavnom istraživanju koji je napravila tvrtka IPSOS, 92 posto roditelja ne koristi aplikacije za zaštitu djece i tako ne brine o njihovoj sigurnosti, a čak 93 posto ih i ne želi koristiti. Ne znaju i ne žele znati (?!) što im dijete radi. Ne znaju kakvim sadržajima na internetu pristupa. A na internetu ima svega. Neprimjereni sadržaji i opasnosti vrebaju odasvud.
Muzej iluzija u Zagrebu tako je prošloga mjeseca postavio izložbu na tu temu i upozorio na problem. Postav izložbe čine scene situacija s kojima se djeca susreću na internetu. To su prije svega neprimjereni seksualni sadržaji, razni opasni ideološki sadržaji, opasni kontakti sa „cyber-predatorima“, te popularni „youtuberi“ koji pozivaju na razne opasne izazove. „Youtuberi“ su po mišljenju stručnjaka izrazito opasni jer stvaraju i iskrivljenu sliku djeteta o sebi. Kod djece se javlja pretjerana želja za popularnošću, ali istodobno i osjećaj manje vrijednosti jer popularnost na društvenim mrežama ne dolazi tako lako kako oni to u svojim malim glavicama zamišljaju. U dječjim glavama život se počinje svoditi na količinu „lajkova“, a to je izrazito nezdravo, jer kako jedna poruka na zidu muzeja kaže: „Ono bitno ne broji se lajkovima!“ No, pokušaj to objasniti malom, još neformiranom čovjeku koji žudi za prihvaćanjem i ne može se nositi sa sveprisutnim „hejtom“, odnosno ismijavanjem i kritiziranjem na društvenim mrežama. Ta ne mogu ni odrasli!
Zbog svega nabrojanog, mi svome djetetu, usprkos njegovom inzistiranju, ne dopuštamo otvaranje profila na društvenim mrežama. Društvene mreže su jednostavno – zabranjene!
Čude me i ljute neki roditelji njegovih vršnjaka koji svojoj djeci to ne brane, pa tako već i sasvim mala djeca imaju svoje Instagram i Facebook profile!
Čitam i kako je Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) objavila smjernice za zdrav odgoj djece do 5 godina. Djeca bi trebala provesti što više vremena u aktivnoj igri, a vrijeme koje provode u sjedećem položaju i u gledanju ekrana TV-a i telefona treba ograničiti. Umjesto da im daju mobitel, roditelji bi s njima trebali aktivno provoditi vrijeme. Čitati im knjige, igrati društvene igre, odlaziti u šetnje i naposljetku – razgovarati. A ne uvaliti im mobitel u ruke i tako se riješiti jedne brige! Treba im omogućiti i kvalitetan san, a ne dopustiti mobitel, televizor i igraće konzole u sobi u kojoj spavaju!
Zato se ja ne sramim našeg detektivskog posla. Roditelji koji to ne rade zapravo su oni koji bi se trebali zacrvenjeti u licu. Jer je to odraz nesvjesnosti o životu i onome što život donosi, kao i rezultat nebrige za dobrobit vlastitog djeteta.
Iva Kozarac
FOTO: Jelena Oberman/Alter
