„Rastajemo se“, rekla mi je na kavi poznanica. Ostala sam u šoku. Kako nisam upućena do detalja u njihovu bračnu dinamiku, to me iznenadilo, i ražalostilo. Imaju djecu. Djeci će se raspasti obitelj. A bili su, činilo mi se barem tako, dobar par. Očito mi se samo činilo ili su samo željeli ostaviti takav dojam. Često, naime, ljudi samo stvaraju dojam oko sebe i svoga života, dok im se u stvari život raspada. Postali smo društvo lažnih dojmova, potrošačko društvo u kojem je samo ambalaža bitna, zašto nas onda čudi kada se odnosi potroše?!

Ne rastajemo se mi, ali…

Ne rastajemo se mi, ali u priči o poznanici i njezinom mužu ne rastaju se samo oni, nego se mi moramo pomiriti i s rastavom naših zajedničkih druženja. Čiju stranu odabrati? Može li se ostati u dobrom odnosu s oboje? Trebamo li i mi sada birati stranu? Nekako ostajem u uvjerenju da ne moramo, pa ćemo vidjeti što će se dogoditi i kako će tko putem reagirati. Možda nas oboje odbace, a možda nas ne odbaci nitko. Možda naše prihvaćanje oboje nitko ne doživi kao izdaju. Neugodna je to situacija, ali ja je ne želim doživljavati tako. Prekid odnosa između dvoje ljudi ne mora značiti i prekid prijateljstva. Iako u pravilu to znači. S rastavom se odjednom iz života izgubi i dojučerašnje, zajedničko, društvo.

Sve je više rastava

Sve je više rastava. Sve je manje spremnosti za kompromisom. Sve je manje lijepih brakova, i sretnih veza. Čitam kako se tridesetogodišnjakinje svjesno odlučuju za samoću, a četrdesetogodišnjakinje izlaze iz brakova. Nema više prepreka koje bi nam branile izlazak iz braka ili veze, prepreka zbog kojih je društveno nepoželjno ostati sam. No, koliko god to bilo oslobađajuće, u načelu je tužno. Osim kada je nužno. Ali sada ne govorim o nužnim situacijama kada je u pitanju nasilje ili psihičko zlostavljanje.

Tužno jer govori da ljudi generalno nisu spremni na ljubav i veze. U obećanje „i u dobru i u zlu“ vjeruju jedino nepopravljivi romantici. Treba jasno i glasno reći: ljudi ne vole jedni druge. Jer da vole, rastave i prekidi ne bi se događali bez ikakvih posebnih razloga. U slučaju moje poznanice posebnih razloga nema. Nema nasilja u obitelji, nema psihičkog zlostavljanja, nema treće osobe, samo – nepremostive razlike.

Previše sebičnosti

Žene najčešće pričaju da odlaze jer u braku ili vezi ima premalo ljubavi, koja se svodi zapravo na razgovor i uvažavanje. Ne osjećaju se poštovane, ponekad se osjećaju da ih se uzima „zdravo za gotovo“. Ponekad bude i previše obećanja, a premalo truda da se ista i ispune. Previše sebičnosti, a premalo kompromisa.

Muškarci se žale da su žene prezahtjevne, da traže previše razgovora, previše traže svoje, a premalo se trude pogledati što on želi.

Čini se da je danas najlakše odustati. Odustati kad stvari ne idu kao po špagi. Posvaditi se, umjesto razgovarati. Odbacivati, umjesto pokušati razumjeti i prihvatiti. Biti „lak na okidaču“, umjesto strpljiv. Misliti da su stvari nepremostive, umjesto da se nadamo boljemu. Ne truditi se oko odnosa. Ne uvažavati razlike. Tjerati vodu na svoj mlin.

Sazrijevanje

Ja imam poprilično miran, i sretan, brak. Ne sjećam se kada smo se zadnji put posvadili. Bilo je to sigurno prije više od godinu dna. No, sjećam se kada smo muž i ja imali problema u vezi. Uglavnom zbog moje ili njegove ljubomore. Previše posla i premalo vremena provedenog zajedno, ili premalo novca, bio je dovoljan okidač.

Kako smo odrastali i sazrijevali, sazrijevala je i naša veza. Kad smo dobili dijete, stvari su se drastično promijenile. Kako je dijete odrastalo, naš odnos se počeo popravljati. Više nismo bili toliko usmjereni na sebe, već smo počeli imati zajednički cilj, zajednički projekt koji se nije sastojao samo u našoj dobrobiti, nego u dobrobiti našeg djeteta. Sebičnost i ljubomora je nestala iz naših života.

Možda neki kada dobe djecu ne odrastu, možda i dalje ostanu sebični, usmjereni isključivo na sebe i svoje potrebe? Ima i takvih. Je li to razlog za rastavu? Nekima je.

Rečenica moje generacije

U četrdesetima sam, ne izgledam zanosno kao Severina, ali mene moj suprug voli. Sada, kada ne izgledam toliko dobro kao u tridesetima, iako meni to ne paše, čini mi se kao da njemu odgovara, kao da ima manje razloga za ljubomoru. Iako on tvrdi da je to samo moje mišljenje i da nema veze s istinom. Možda doista s godinama izgled prestaje biti bitan i postaje važno ono nutarnje: zajednički ciljevi i zajedničke vrijednosti. A tu se slažemo. Kao i prava ljubav. Tko zna, možda smo je mi, usprkos turbulentnim vremenima, na kraju i pronašli. Možda smo je pronašli zato što nismo odustajali od nas.

Jer, najlakše je odustati. Reći „rastajemo se“. Okrenuti novu stranicu i krenuti dalje. Bez pokušaja da se „nepremostive razlike“ koje nismo uočili ranije, ili su se putem pojavile, isprave. „Rastajemo se“ je, čini mi se, postala rečenica moje generacije. Nadam se da neće postati i moja.

Iva Kozarac

FOTO: Eric Ward/Unsplash