Psihičke pripreme

Psihičke pripreme

Kaže mi neki dan kolegica s posla, u povjerenju naravno, kako kada ide u WC mora obavezno nešto čitati. Sva sreća, kaže, pa su i njezini ukućani takvi, tako da se u toj prostoriji uvijek nalazi neki časopis ili čak dnevne novine. Zna ona tamo ponijeti i pokoju knjigu, kad stigne planirati. A ako se kojim slučajem dogodi da u kupaonici nema ničega za čitanje, ona se dohvati uputa na prašku za veš. 

Čitanje na WC-u

Vjerujem da dosta ljudi nalazi sebe u ovom opisu. Stanovita muška osoba s kojom sam živjela dulji period, također bi znala nositi štampu na WC. I ne bi izlazio dok sve ne pročita! Što je o.k. obzirom da smo imali dvije kupaonice. Ono što stvarno nije bilo o.k. je to, što za cijelo to vrijeme ni jedan put ne bi pustio vodu. Ili otvorio prozor. To se zove stvoriti pravu atmosferu (ili aromu  – kako više volite), pa uživati u njoj. 

Nedavno sam s djecom posjetila svoju mamu. Ona je ostala živjeti u našem rodnom gradu. I tamo sam, nakon šesnaest godina, srela vrlo dragu prijateljicu iz školskih klupa (bile smo nerazdvojne prva četiri razreda osnovne škole). Ona se tek nedavno vratila u naš stari kraj. Tu je dobila posao kao liječnica. Trenutno specijalizira očnu medicinu. Šećemo tako nas dvije navečer, zvijezde se smiješe, mjesec namiguje, pirka svježi vjetrić, ljeto je, noć, razgovaramo i uživamo.

I znate što mi ona u jednom trenutku, nakon šesnaest godina, kaže? Kaže mi kako je opsjednuta štampom svake vrste. Svaki slobodan trenutak koristi za čitanje časopisa i novina. Svih vrsta. Čak i na WC-u. Zapravo, tamo mora obavezno čitati nešto. Stidljivo mi priznaje da u tim trenucima obično osvježava svoje znanje talijanskog jezika na šamponu za kosu. Valjda je i na WC-u više intelektualni tip. Ipak je ona doktorica.

Poljski WC

Moja mama je u mirovini. Sama je. Dosadno joj je biti u stanu, u gradu. Sva sreća pa ima malu kućicu na selu. Tamo ona sadi cvijeće, ima vrt, par stabala jabuke, brajdu vinove loze, dvije mačke, psa. I što da vam kažem? Kućica k’o kućica. Stara, mala, hladovita. Ima struju, nema vodu. Pred kućom stara pumpa. U blizini su dva izvora vode. S oba ova izvora nosila je vodu na analizu. Voda je dobra za piće. Ma, svaka je voda dobra za nešto. I ona najlošija. Ta je dobra za npr. ispiranje WC-a. 

Eh, kad smo već kod toga: na selu je, a što drugo, poljski WC. U drvenjari, malo dalje od kuće. Nešto kao u Shrekovoj močvari. Po zimi je hladno. Jako hladno. No, to uopće nije tako loše kao što bi netko mogao pomisliti. Jer po ljeti nije hladno, ali zato miris . . . NE MOŽE se ni zamisliti. Moja dječica neće tamo ni da uđu. Zalijevaju travu. Od ostalih aktivnosti se stoički suzdržavaju, dok se ne vratimo u stan. Moram priznati – ja također.

Pa sad, možemo zamisliti dokle bismo došli da je Ljudevit Gaj mogao čitati samo na WC-u. Ili da, recimo, Vuk Stefanović Karadžić nije mogao nigdje drugdje razmišljati o pismenima i opismenjavanju. Zar nije sramota dokle smo došli, kad nam trebaju psihičke pripreme za odlazak na toalet? Koliko smo zabrazdili u svemu drugome? 

Zato ja svoju djecu dva puta godišnje vodim na poljski WC. Jedan dan zimi, a jedan ljeti. Ako već ni obavljanje nužde nećemo uzimati zdravo za gotovo, onda neka to barem bude iz pravih razloga. To je jedna od mojih odgojnih preventiva. Danas bi to nazvali alternativa.

Zorica Krističević

FOTO: Ibrahim Rifath/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.