Dvadeset sedam godina je prošlo od zločina u Vukovaru. Dvadeset sedam godina čekanja, nadanja, vjerovanja, sramote. Vjerovanja da pravo i pravda nisu izgubljeni pojmovi, čekanja da procesi krenu, nadanja da će se nestali, nečiji najdraži i najmiliji, pronaći, i sramote jer se nije učinilo ništa. To je naša kolektivna sramota, jer kako nitko nije činio ništa, tako smo i mi o tome kolektivno šutjeli.
Mučan prosvjed
Bilo je mučno u subotu gledati prosvjed u Vukovaru, bilo je mučno tisućama okupljenih koji su stajali tamo i slušali potresna svjedočanstva, a mučno je i pisati ovaj tekst. Mučno je, jer živimo u državi koja ne kažnjava ubojstva, klanja, mučenja i silovanja, mučna je i sama pomisao na to da nešto takvo nekažnjeno može proći. A prošlo je.
Koga kriviti? Kako je na prosvjedu rekao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, ne može se kriviti sadašnjeg državnog odvjetnika, jer je praktički tek stupio na dužnost. No, opet, za zamjenike je uzeo dosadašnje državne odvjetnike, a oni, u svom mandatu, nisu učinili – ništa.
Može li se kriviti one koji su donijeli Zakon o oprostu, na temelju kojeg su se, kako smo također u subotu mogli čuti, izvukli brutalni ubojice? Kome je to trebalo? Kakva vladavina opraštanja onima koji oprost ne traže, umjesto vladavine prava i pravde? Uostalom, oprosti se dijele u Crkvi, dijele ih svećenici na ispovjedi, ne dijeli ih država. Pogotovo ne sekularna.
Penava je spomenuo i različite alate kojima se sustav koristi kako bi zločinci izbjegli ruci pravde: držanje sudskih predmeta u ladici, učestalo mijenjanje sudaca na predmetu kako bi se postupci otegli, ponovljeno ispitivanje svjedoka, dojave optuženicima kako bi mogli izbjeći iz zemlje, institut pokajnika, prekvalifikacije kaznenog djela.
Zločini na Ovčari
„Zašto smo prepustili Srbiji da sudi zločine na Ovčari“, zapitao se predsjednik Savjeta za branitelje gradonačelnika Vukovara Tomislav Josić, kojemu su i samom ubijeni neki članovi obitelji, a da za to nitko nije odgovarao. I doista zašto? Zar u pravu ne postoji nešto što se naziva načelom teritorijalnosti? Ono kaže: „Bilo tko da se nalazi na jednom državnom teritoriju, potpada pod pravni poredak koji vrijedi na tom teritoriju“. Zar su deklaracije o nezavisnosti i naša suverenost tek pusta priča? Zar nam svatko tko se sjeti može upadati na naš teritorij, i raditi što god ga je volja, a da prođe nekažnjeno? U kakvoj mi to državi živimo?
Kakvu mi to poruku i pouku ostavljamo generacijama koje dolaze? Ako se ne rješavaju ovako teški i krupni zločini, kako ćemo rješavati one lakše? Ili država svoje zube pokazuje tek na malima i slabima, na onima zbog kojih ne može izbiti međunarodni incident, čije ime nećemo ni zapamtiti?
Jeziva svjedočanstva
Da napišemo i to, za one koji na prosvjedu u subotu nisu bili, niti su ga pratili. Na prosvjedu su iznesena jeziva svjedočanstva ljudi zbog kojih se mi sad kolektivno ne bi trebali crvenjeti i sagibati glave, da je bilo suda, da u Hrvatskoj postoji vladavina prava i pravde. Da je pravičnost svetinja. Ljudi su doslovce klani, odsijecale su se glave, bacalo ih se u kanal. Branitelje se kastriralo, žene višekratno silovalo. Kako se također moglo čuti, kroz srbijanske logore u Srbiji, Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori prošlo je oko 30 tisuća ljudi, i to samo ono što se zna. Tijekom agresije na Vukovar i nakon njegove okupacije smrtno je stradalo ili ubijeno oko pet tisuća ljudi. Nitko za to nije kažnjen.
To je naša sramota: kolektivna sramota. Sramota sudstva, ali i sramota svih nas koji smo o tome šutjeli. Da smo ranije govorili, subotnjeg prosvjeda u Vukovaru ne bi bilo. A mnoge je prosvjed zasmetao, i mnogi su se uspaničarili. Pitajmo se samo zašto.
Jelena Oberman
FOTO: Unsplash