Za Praznik rada nismo ni roštiljali, niti jeli grah. Umjesto izlaska u prirodu, proslavili smo ga onako, rekli bi kritičari, tipično zapadnjački, nezdravo konzumeristički.
Muž je odveo dijete u restoran brze hrane kojem nećemo spominjati ime (nije za pohvalu, znam) dok sam ja birala odjeću koja bi pristajala mojoj novopečenoj, okruglastoj, figuri. Jer nemam što za obući. Ovoga puta stvarno.
Bauljanje po trgovačkom centru na državni praznik, još je manje za javno se hvaliti od udovoljavanja djetetu za nezdravim ručkom, i mnogi će ovo dočekati na nož, ali moram reći da je dotični trgovački centar bio krcat. Vrvio je kupcima, a red pred blagajnom u omiljenom dućanu, kojem nećemo spominjati ime, bio je poveći.
Prodavačica je bezuspješno preko razglasa dozivala studentice koje su došle kao ispomoć, i ostala sama.
Sve smo mi, radne žene, majke, žene u vezama i one koje soliraju, iskoristile slobodan dan za obnoviti garderobu i pripremiti se za nadolazeće, toplije dane. Vjerujem da ni druge, kao i ja, nemaju baš puno vremena za birati odjeću u dane kada se radi.
Danas se kod nas uglavnom radi od jutra do sutra. Kad imate obitelj, obaveze se samo umnožavaju. Treba se pobrinuti za dijete, da je sito i čisto, da je napisalo zadaću, odvesti ga na slobodne aktivnosti ili paziti na njega i prijatelje, kada mu dođu na igru. Dan s djetetom vrlo brzo prođe, dani prolete kao sati, sati se pretvore u minute. Za kupovinu ostanu tek dani kada si slobodan.
Subota, ako si slobodan, obično proleti u generalki, to jest detaljnom pospremanju kuće, pa za ovakvu kupovinu koja traje, jer odjeća se mora isprobati, preostanu te nesretne nedjelje i državni praznici.
Kada si vitak, kupovina odjeće ne predstavlja nikakav problem, vidiš što ti se sviđa i jednostavno kupiš. No, kada imaš višak kilograma koji se obično nakupljaju na najmanje poželjnim mjestima, počinju Tantalove muke. Muke, jer je odjeću koja vam odgovara teško pronaći, a bez odjeće se ne može živjeti.
Tako sam ja na Praznik rada sate provela isprobavajući odjeću u samo jednom, jedinom dućanu da bi na kraju izašla iz trgovačkog centra, umorna, s tek jednom majicom, dvije košulje, jednim hlačama, jednim donjim dijelom trenirke i jednom haljinom. Dakle, i nakon ovog šopinga, čeka me drugi šoping. A vremena u sljedećih deset dana jednostavno – nemam. Čak ni u nedjelju, jer nam dolaze gosti (moraju i gosti jednom doći!).
Brojač koraka pokazao je da sam samo u tom sprešetavanju po dućanu napravila jedan i pol kilometar. Kako je, naime, nepristojno, nemoguće, a u nekim trgovinama i zabranjeno, ulaziti u kabine s više od pet komada odjeće, ja sam se neprestano vraćala do stalaka s ovješenom odjećom. U kabinu sam ulazila i izlazila s pet komada u ruci, po ne znam ni sama koliko puta, ali to je trajalo i trajalo dok nisam, napokon, pronašla šest komada ne savršenih, niti koji mi savršeno stoje, nego s kojima mogu tek biti donekle zadovoljna.
Nije lako kad se udebljaš i ne staneš u svoju staru, savršenu odjeću, pa si onda prisiljen i na nešto što samo pristojno izgleda. Pogotovo kad se odjeća kroji po savršenim modelima, a ne „ženama s nedostacima“. Prilično frustrirajuće!
Ali, kako je praznik, i kako sam imala vremena, nisam se dala oneraspoložiti. Jedino me malo brinulo hoću li tako neprekidno ulazeći ili izlazeći postati čudna ili sumnjiva nekoj prodavačici.
No, one nisu imale vremena za to. Studentice su na Praznik rada zabušavale, a radnici koji u radne dane nemaju vremena stvarali pritisak. Frenetično i pomalo bizarno proslavljen Praznik rada!
Iva Kozarac
FOTO: Freestocks.org/Unsplash
