Zavuče se tako pod kožu. U pore udiše bol. Izdiše tjeskobu. Tuga i tjeskoba progovaraju rječnikom koji se skriva iza osmijeha. Ne želiš da to bude samo grimasa, ali ne uspijeva ti, jer tuga mora doći po svoje. U različitim nijansama i varijacijama. Ponijeti je kao vjernu suputnicu, a usprkos njoj odvijati se u malim radostima jer konac djelo krasi što rekoše pametniji od mene. Uprisutniti je kao dio onog što ti je došlo u bombonijeri, ali ima pomalo gorak okus… moguće je. Kada znaš da je više ne možeš ignorirati jer onda podivlja kao i neki ljudi kojima ne daješ važnost koju su si zamislili da je trebaju pred drugim imati.
O boli
Prolaznost je ono što si utvaraš tada. Jer misliš ima li tome kraja. Onda se javi gospodin razum koji ti pokušava objasniti da će proći, a tebe svejedno i dalje boli svaki udah. Kao da njime daješ znakove tuzi da je prihvaćaš. Bez obzira na njenu veličinu i količinu. Tu je i neće nikuda. Ustoličila se na svom prijestolju, a nisi je zvao, a istovremeno je ne želiš izbjeći jer znaš da si onda potpuno paralizirana, iako hodaš. Jedna od najglupljih rečenica, tako jednostavna do banalnosti je ona „sutra je novi dan“. Ali baš nekako dobro pristaje uz tugu i tjeskobu. Kao rukavica koju ne želiš skinuti jer ti tada pruži neki oblik prve pomoći. Utekneš se tada onome što je u tebi. I puštaš da pliva na površinu, pomno pazeći da ne otekne predaleko.
Sutra je novi dan
Nekako od tada, uvijek budeš svjestan njezine blizine i kada si najradosniji. I onda se pogubiš. Jer sve što ti je bila sreća može postati i tvoja nesreća. Pa se skrivaš, a nisi u utrobi kita kao Jona i zapravo ne znaš sto je tvoj Taršiš.
Tada je najbolje pričekati do sutra.
„Jer sutra je novi dan“, Scarlett O’Hara
Sabrina Pejić
FOTO: JOSHUA COLEMAN/Unsplash
