Kada smo zaboravili da postoje roditelji? Kada smo kao društvo postali neosjetljivi prema onima najslabijima – siromašnoj, zlostavljanoj ili zanemarenoj djeci?
„Aktualni ministar Radovan Fuchs stvari vraća s povijesnog presedana u školstvu, za koji su i sami nastavnici potvrdili da je još jedna pljuska njihovu radu, na stara pravila“, piše danas Večernji list.
Neupućeni u dječju psihologiju
Drugim riječima, piše autorica teksta Lana Kovačević, lani se učenik doista morao potruditi pasti godinu. Omogućeno mu je da s četiri negativne ocjene prijeđe u viši razred, a tek s pet negativnih ocjena pada godinu. „Takvom podilaženju, prije svega neradnicima među učenicima, sada je kraj – školsku godinu učenik pada ako na kraju ima zaključene tri jedinice kao što je to bilo desetljećima u obrazovnom sustavu“, stoji u tekstu.
Ovakvo pisanje je izuzetno bezosjećajno prema već spomenutim društvenim skupinama, ali razotkriva jedno opće neshvaćanje specifičnih prilika i stanja u društvu, kao i dječje psihologije. Na takvo pisanje u medijima odgovorila je danas i ministrica Blaženka Divjak, o čemu možete čitati OVDJE.
„Oni koji se mjesecima nisu udostojili ni javiti dobili su priliku života“, komentar je koji se može čuti od učitelja što govori da ni učitelji baš i nisu upućeni u dječju psihologiju, a trebali bi biti.
Roditelji su problem
Jer, tek kada shvatimo da nije problem u djeci, nego u roditeljima kao društvo ćemo napredovati. Nisu djeca kriva što nemaju uvjeta, što ih roditelji zanemaruju ili zlostavljaju. Moramo imati na umu da stvari nisu u redu samo zato što nam to tako na prvi pogled izgleda jer je obitelj naprimjer, dobrostojeća ili ugledna u društvu. No, krenimo redom.
Djeca su nezrela i ne odveć inteligentna (vrhunac inteligencije dosežemo tek s 18 godina) i ako ih roditelji i okolina ne potiču na rad, oni neće raditi. Rijetka su, izuzetno rijetka, ambiciozna djeca. No, to su neke urođene osobine na koje nitko od nas ne može utjecati. Zato nisu djeca lijena, već ih roditelji zanemaruju. Roditelji bi, naime, trebali voditi računa o obrazovanju svoje maloljetne djece. Zbog toga, uostalom, i postoje informacije i roditeljski sastanci koji su u ovoj gunguli oko korone posve zanemareni. Komunikacije između učitelja, škole i roditelja nema ili ima tek u tragovima. A nije uopće nebitno.
Odgovorni roditelji marit će za obrazovanje svoga djeteta, poticati ga na tom putu, uvjeravati u važnost obrazovanja, truda i rada. Pogotovo danas kada su te vrijednosti iz temelja narušene. Već samo letimičan pogled na našu stvarnost i prevladavajuću pop kulturu otkriva nam da se danas promovira jedan vrlo opasan stil života – do novca, popularnosti i slave dolazi se bez imalo truda, školovanja ili rada, a nerijetko i kriminalnim radnjama.
Zlostavljana i siromašna djeca
Osim djece koja žive u takvim, naizgled, normalnim i funkcionalnim obiteljima, tu su i zlostavljana djeca. Postoje ona „nevidljiva“ djeca kojoj je škola jedina sigurnost i utočište. Odvojiti ih od škole znači oduzeti im ono jedino sretno i sigurno mjesto kojeg imaju. U takvoj situaciji, nije li za očekivati da će naprosto „potonuti“ i biti nesposobna za učenje. Ne mora dijete nužno trpjeti batine, iako ima i značajan broj takve djece, dovoljno je da živi u nefunkcionalnoj obitelji u kojoj jedan supružnik zlostavlja drugog ili da je izloženo sadržajima neprimjerenim dobi.
Na kraju krajeva, tu su i djeca koja trpe siromaštvo. Nemaju svi laptop, kompjuter, neki čak nemaju ni struju, ali ih je sram govoriti o tome. Znam da su mnoge škole izašle u susret djeci koja nemaju sredstva za rad, ali kako možemo biti sigurni da su baš sva djeca priznala da nemaju?! Postoji i sram i ponos, pa mnogi zbog srama i ponosa, pogotovo u današnjem društvu, uljepšavaju svoj status i ne žele priznati da jednostavno – nemaju.
Jelena Oberman
FOTO: namo deet Pixeles/ Robert Oberman, Alter/ montaža: Alter
