Nije svaki roditelj po mjeri svakog djeteta

Nije svaki roditelj po mjeri svakog djeteta

Nije svaki roditelj po mjeri svakog djeteta. Niti je svako dijete po mjeri roditeljima. Evo, moja sestra nikako da oprosti našim roditeljima, što ja znam što – svašta. Uvijek neki animozitet. Neka muka. Ja joj kažem: pusti stare ljude. Radili su što su znali i kako su umjeli. Što očekuješ od čovjeka koji se rodio za vrijeme II. svjetskog rata kao srednje od devetero djece? Svega gladan, žedan i željan. A nigdje ničega.

Nerviranje

Ili, uzmimo našu mamu na primjer. Zadnja od petero djece. Rodila se puno kasnije od ostalih. Također za vrijeme rata. Majka joj umrla u šestoj godini. Ne znaš tko je od njih imao blistavije šanse u životu! Zašto se naši roditelji nisu nikad bunili protiv svojih roditelja?

No, da se vratim na svoju dragu sestru. Kako se ona nervira kad joj mama ili tata kažu nešto. Te kako mogu, te kako su mogli, te kako će moći.

„Neću ja to trpjet’, rekla sam im da me više ne zovu. I sad me ne zovu. Pa me grize savjest. I za to što se ja sad osjećam krivom, oni su krivi.“ 

Na primjer, nazove nju naš tata. Njemu je šezdeset i pet. Nije zdrav, a još radi. Ni na koji ga način ne pomažemo ni jedna ni druga: financijski, njegom, ne spremamo mu stan, ne peglamo, ne kuhamo – baš ničim se ne žrtvujemo za njega.

Kad roditelj umre

I tako, nazove on da čuje svoju kćer i svoju unučad, sav sretan misli kako je on jedan dobar tata i djed – zapravo on to i jeste sada, a kakav je bio prije, pa nije bio najgori i idemo dalje; a moja sestra se nervira. Šizi! Gubi kilograme. Ne može spavati. Ja joj kažem:

„Ne daj Bože da mu se danas – sutra nešto dogodi. A ti posvađana s njim. Nisi mu dugo rekla lijepu riječ. On te zove jer ti hoće reći da te voli. I hoće biti siguran da ti to znaš. A ti zapela: te kako može, te kako ne može. Što ako, ne daj Bože, sutra umre? Kako ćeš onda spavati? Nikako! Hoće li ti on još moći biti kriv? Neće! I tko će te onda slušati? A tko, nego ja!“

Zato kažem svojoj sestri: „Hajde ti malo ohladi glavu i pusti stare ljude na miru. Nikome nije stajao krojač nad glavom kad smo se rađali, pa da uzme točne mjere – svakog roditelja za svako dijete i obratno. Ako hoćeš nekog okriviti, okrivi tvornicu šivaćih strojeva. I pomiri se sa sudbinom.“

Zorica Krističević

FOTO: Jelena Oberman/Alter

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.