Nasilje nikad ne može biti odgovor na nasilje. Ali najčešće jest. Nasilje u obitelji stvara nasilne pojedince. Nekažnjavanje nasilja u društvu stvara nasilnu klimu u kojoj se presude umjesto na sudu izriču na ulici – šakama i oružjem. Posljednjih dana u našoj smo državi svjedoci nasilnih događaja u kojima su pojedinci uzeli pravdu u svoje ruke. Svjedoci smo i kako javnost kliče nasilju.
Spirala nasilja
Prvo je u subotu jedan mladić iz Splita upucao svoje mučitelje – dilere drogom koji su, kako se priča, na nasilan način pokušali utjerati narkomanske dugove njegova brata. Pritom je, po svemu sudeći, nastradao jedan nedužan mladić. Mladić iz Splita završio je u zatvoru istoga dana, ali tu priča nije stala. Nekoliko dana kasnije netko je pretukao njegovoga brata. Spirala nasilja uzela je maha.
Druga priča odvila se dan prije splitskog krvavog pohoda na nadvožnjaku autoceste A1 kod Draganića. Kako pišu mediji, jednog zaprešićkog poduzetnika ucjenjivali su bivši policajac i jedan aktivni pripadnik antiterorističke jedinice Lučko. Poduzetnik je o svemu obavijestio policiju, međutim policija se, iz nepoznatih razloga nije pojavila na dogovorenom mjestu. Poduzetnik je, međutim, stigao s bivšim MMA borcem koji se potukao s bivšim policajcem te je na kraju bivši policajac završio u induciranoj komi. Drugi, aktivni policajac, je pobjegao s mjesta događaja.
Nasilje naišlo na odobravanje
Postalo je problematično i nezgodno jer nasilje kojem smo svjedočili naišlo je na široko odobravanje javnosti. Javnost ne izražava žaljenje jer smatra da su nastradale osobe zaslužile kaznu za svoja nedjela. Naprotiv, javnost plješće ubojici i zaprešićkom poduzetniku. Ljudi su bijesni na institucije društva koje ne obavljaju svoj posao. No, je li sve na institucijama?
Kada netko nekog u školi tuče, mnogi roditelji uče djecu da vrate istom mjerom. Uče ih, drugim riječima, nasilju i osveti. Ne uče ih da nasilje prijave učitelju ili učiteljici. Djeca se tako, od malena, uče uzimati pravdu u svoje ruke. Djeca se uče nepovjerenju u institucije.
Pitanje je i koliko onda naše nepovjerenje u institucije je odraz onoga kako smo se naučili ponašati od djetinjstva, a koliko odraz stvarnog nerada i neučinkovitosti institucija.
Bez daljnjeg treba preispitivati rad institucija, jer kako se vidi i iz slučaja zaprešićkog poduzetnika, one su, po svemu sudeći, zatajile. Nezavisni civilni nadzor nad radom institucija kao što su policija i sudstvo stoga je nužnost, a ne nešto što bi samo bilo poželjno.
Žrtve od malena
Neka djeca su i sama žrtve nasilje od malena, u obitelji. Roditelji često posežu za nasilnim metodama kako bi disciplinirali dijete. Za očekivati je da će tada takvo dijete opravdati upotrebu nasilja kada je ono usmjereno u „pravedničke svrhe“. Mladić iz Splita, kako pišu mediji, jedno je tako odgajano dijete, a vrlo vjerojatno su i oni koji podržavaju ono što je učinio. Njegov potez može se razumjeti kao potez očajnika, možemo žaliti nad životom i sudbinom koja ga je, ni krivog niti dužnog zadesila, ali takvo uzimanje pravde u svoje ruke ne možemo opravdati i promovirati. Kad bismo svi, bez suda i suđenja, uzimali pravdu u svoje ruke nastao bi sveopći kaos i anarhija. Pitanje je koliko bi nevinih stradalo pritom, i koliko bi kazne bile nerazmjerne djelu koje je počinjeno.
Iva Kozarac
FOTO: ev/Unsplash