Kaže meni moj muž: „Hej blogerice, moja najbolja prijateljice…“ Drago je meni što on tako misli, ali počnem ja tako razmišljati jesam li ja zapravo prijateljica sama sebi.
A sebi sam i sjena i pratnja, stvaram bajku i gradim dvorac, rađam novi život… Veliki zahvat, za neke sam čak i sanjalica, rekli bi, ali sigurno svaka od nas za sebe to je. Svako jutro i svaki dan miriše mi na mene, a da toga nisam svjesna i svaki dan sam i domaćin i gost u svom životu, uredno sam pozvana na svaki događaj.
Prijateljica samoj sebi
Tek sad shvaćam koliko je važan taj odnos svih mojih karaktera i sebe. Svi moji istančani okusi, ukusi, moje kultno ja koje itekako utječe na mene samu s komplimentima i kritikama posebno pazeći da ne odem ukrivo… Sada shvaćam da je sve lakše ako sam prijateljica prvo sebi.
Život je lepeza i možemo sve što želimo, a to u kolikoj mjeri ćemo nešto ostvariti ipak ne ovisi baš samo o nama, ali o nama ovisi hoćemo li pokušati.
Ja i sada još uvijek puno toga želim i molim se za dugi život da što više toga ostvarim. (Eh, kad bih bar mogla imati dva života!) Do sada sam naučila i vidjela mnogo toga, razvila sam svoju kreativnost, maštu sam naučila pretvarati u stvarnost, ispunjavati svoja očekivanja i ne odustajati. I ja sam imala perioda u životu u kojem sam potratila vrijeme, svoje kvalitetno vrijeme, bila najgora prijateljica sebi da bi drugima udovoljila i nema šanse da mi se to više dogodi i zbog toga moram biti najbolja prijateljica sebi.
Djed me je učio: „Umiljato janje dvije majke sisa“. Poslušala sam ga, a sebe sam naučila da bi bila sretna naučiti reći ne.
Od sada prvo sebi punim čašu
Divno je znati da postojim ja tu sama za sebe, ja sam najljepša ruža i ako mi trnje smeta odrezat ću ga da dobijem glatku granu. Moja duša diše zbog mene, ja znam koju pjesmu najviše volim, prva saznam kada mi godi tišina… i uopće ne moram čekati da netko to primijeti.
Istina je da volim gledati cvijeće ispod latica i gledati drveće odozgo i ljuljati se naopačke gledajući svijet na ljuljački koju mi je moj muž napravio u hladovini ispod starog oraha. Zar se takva drugačija i ponekad naopaka moram nekome svidjeti?! Ja sam najviše sretna za svoja postignuća i ja najbolje znam sve o sebi i sve više uzgajam prijateljicu u sebi. Sebi sam uvijek blizu i moj osmjeh je znak tog prijateljstva. Sada znam što je važno. Puno snova i puno inspiracije, mirno vrijeme i lijepu starost, želim sebi kao prijateljici.
I od sada prvo sebi punim čašu. S čim? S onim što ja želim.
Sabina Kolarić Tomičić
FOTO: Logan Isbell/Unsplash
