Muzej

Zgrada je iznad prizemlja imala još dva niza prozora, potkrovlje i male prozore na samom krovu. Na prozorima su tamni drveni kapci što se otvaraju odozdo prema gore. Oni zgradi daju izgled mnogookog lica koje spava ili povremeno ima na pola podignute teške kapke. Dvostruka uska i na vrhovima zaobljena vrata danas su po prvi puta od kada ja ovuda prolazim, a prolazim gotovo svakodnevno, otvorena. Ulazim. Unutra je prohladno, zidovi su četrdesetak centimetara debeli. Ispod svakog visoko postavljenog prozora je vrlo duboka niša koja svjedoči o debljini zidova kao i nepotrebnosti klima uređaja na ovome mjestu. 

Ulazak u muzej

Ljubazna ženica iskrivljenog zubala sjedi za stolom i pozdravlja me. Kupujem besramno jeftinu ulaznicu i krećem u šetnju duž zidova. Moje oči danas imaju poseban zadatak: pomno i polagano razgledati slike Matije Skurjenija. Krećem od grafika. Afričkih. Naizgled su prostih i naivnih motiva, ali pomno ocrtanih i vrlo zgusnutih detalja. 

Uz volju, strpljenje, maštu i prirodni dar, čini mi se da je ovakav posao iziskivao i dosta fizičke izdržljivosti. Pored jedne grafike se posebno dugo zadržavam. Na njoj je bik koji sjedi i svira nekoliko instrumenata. Zadnji papci su mu zapravo kao klokanove stražnje noge, a odnekud iza leđa mu se prišuljao i jedan par ljudskih ruku koje mu pomažu u svirci. 

Crtež me oduševljava jer je u suprotnosti s ostalim izloženim grafikama na kojima je tako mnogo sitnih, zbijenih detalja. Na ovome crtežu kao da je na bijeloj podlozi papira samo jedan ravnomjeran i beskrajno dug potez olovkom. Jer, previše se toga dešava na crtežu, mnogo životinjskih vrsta se pomalja iz jedne i mnogo instrumenata se tu nalazi. 

Zamišljam umjesto kakofonije zvukova, jedan dobar jazz koncert. Tad spazim da  dotičnoj domaćoj marvi određeni puhački instrument izviruje iz pozadine! Nasmiješim se. I odem (uz zamišljene zvuke jazza) na kat gdje su izložena umjetnikova ulja na platnu.

Šetnja Novim dvorima

Nakon što sam izašla na jasno travanjsko sunce, zaputila sam se u svoju uobičajenu šetnju parkom u sklopu Novih dvora Jelačićevih. Tamo sam sjela na jednu klupu i odmarajući se, pročitala kratku biografiju Matije Skurjenija. Ostala sam fascinirana pričom koju može napisati samo život. Dijete zagorskih siromaha, rođen na samom kraju devetnaestog stoljeća, kao dječarac osnovnu školu nije mogao pohađati zbog izgladnjelosti. Već s trinaest godina primoran je zaposliti se, trbuhom za kruhom, kao pružni radnik. Nakon toga uči soboslikarski zanat i na zidovima gostionica otkriva želju za izražavanjem svog unutarnjeg svijeta. 

U pedeset i prvoj godini prvi puta završava večernji tečaj crtanja i grafike. Tada i prvi puta izlaže na jednoj kolektivnoj izložbi u Zagrebu. A prvu samostalnu izložbu ima tek deset godina kasnije. Već mu je šezdeset godina. Ili tek …? Samo godinu dana nakon toga osvaja prvu nagradu za slikarstvo na 4. Internationale Kunstausstelung der Eisenbahner u Muenchenu. Od tada slava i priznanja idu nezaustavljivom uzlaznom putanjom. 

Dugo sam ostala sjedeći u parku, zagledana u malo umjetno jezero u kojem su žabe kreketale, brbotale i rogoborile, pokušavajući shvatiti kakva je duša morao biti taj Skurjeni. 

I zar ne bismo svi trebali pronaći sebe, svoje poslanje, ispuniti svrhu i otići? Zar ne bismo trebali otići pomireni sami sa sobom i sa svijetom koji nam ništa ne duguje i kojem ni mi ne dugujemo više ništa? Zato što smo živjeli ono što nam je dano:  baš ovaj život.

Zorica Krističević

FOTO: Jelena Oberman/Alter

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.