„Kad narastem bit ću dijete…“, dio je to stiha iz pjesme TBF-a. To mi je toliko dobra rečenica da je često volim ponavljati. Mojoj djeci to nikako nije jasno. Nije im jasno zašto bi to uopće netko želio. To valjda misle zato što smatraju da im baš nije lako u životu, i nije im jasno kako bi to netko želio, kada to nije moguće.

Bedačeki moji najdraži.

No moja sustanarka vrlo dobro zna za tu moju rečenicu koju znam ponavljati, pa se svim snagama baca na posao da mi to i omogući.

Ponekad je tako draga.

Evo samo nekih situacija u kojima me ponovno vraća u djetinjstvo i pokazuje mi kako je to biti poput djeteta. Da ne zaboravim.

Jedna od prvih stvari kojom mi to pokazuje je ponekad vrlo nespretno hodanje. U kom smislu nespretno? Pa u smislu da se vrlo lako, ako ne pazim, mogu popiknuti, udariti nogom u štok ili neku drugu prepreku, saplesti se o vlastite noge ako ništa drugo ili jednostavno samo povremeno malo zateturati. E sad, razlika između mene i djeteta je, što kada dijete padne, svi počnu pljeskati, govoriti kako to nije ništa strašno, smijati se da brzo zaboravi, a meni ne plješću, ne govore da nije ništa, nego me ipak češće kriomice pogledavaju, a ponekad i dođu pitati da li sam dobro, ako sam baš pala.

I nema smisla da počnem plakati, jer zasigurno neću dobiti ni bombon ni čokoladicu, kako bi me natjerali da prestanem.

Problemi sa koncentracijom.

Do unazad koju godinu zapravo ni ja sama sebi nisam mogla u potpunosti predočiti kako to točno izgleda. Tako da sam ja često baš svoju djecu pitala, da kako se ne mogu ni toliko skoncentrirati da dovrše lektiru, zadaću, učenje…

Sada si mislim da možda ipak nije baš sve u totalnoj lijenosti i nezainteresiranosti, nego stvarno može ponekada biti gubitak koncentracije.

Kako to kod mene izgleda ponekad.

Dođem u kuhinju u namjeri da si skuham kavu. Upalim plin. Vidim da su mi na stolu mrkve koje ću ubaciti u juhu, pa ih počnem čistiti i sjeckati. Pogledam prema štednjaku i priupitam se zašto gori plin. Dobro, jako brzo se prisjetim da sam htjela pristaviti vodu za kavu i konačno je stavljam. Odlazim do hladnjaka da izvadim ostale namirnice za ručak, i pokušavam pronaći daskicu za rezanje. Gledam oko sebe i ugledam je na stolu. Na njoj su naravno dopola narezani komadi mrkve.

Onda ipak zaključim da ću prvo popiti kavu, pa nastaviti sa ručkom. To je bila dobra odluka.

Fina motorika. Ili bolje rečeno ta famozna fina motorika koja mnogoj djeci zadaje glavobolje, a sada pomalo i meni. I moja djeca su s finom motorikom imala podosta problema, pa ja tako srećom imam kod kuće cijeli niz razno raznih vježbica za nju.

Nije ti baš najugodniji osjećaj kad shvatiš da ti zadaje probleme. Jedna od prvih situacija u kojoj sam toga postala svjesna je bila ta, kada sam nešto svome djetetu pokušala pomoći izrezati. Samo sam joj vratila škarice i rekla da je ipak bolje, da to sama napravi. Da učiteljica ne skuži, pa će joj reći da je to ona sama trebala napraviti.

Tako da sada i ja ponekad vježbam svoju finu motoriku tako da baš ne želim kupiti gotove adventske vjenčiće, tako da crtam razne male sličice i da bojim bojanku za odrasle. Bojanka za odrasle je stvarno super stvar, a možeš i pratiti napredak.

Ponekad mi sve smeta. Ponekad mi nervozu rade i neke najbanalnije stvari, kao što je buka koja dolazi izvana, upaljena svjetla ili televizija, nepospremljena dječja soba ili bilo kakva druga naizgled sitnica, mogu mi stvarati nervozu. Kod male djece je slično. Samo kod njih to prestane nakon što se odmore.

No, ima jedna dobra stvar u toj cijeloj pretvorbi, a to je da sam izbacila apsolutno svako zrno mogućeg srama ili nelagode što ponekad podjetinjim. Vrlo lako se spuštam na dječju razinu, smijem se njihovim  šalama, raspravljam i oduševljavam se njihovim školskim situacijama.

Ponekad se tim situacijama mogu danima smijati. Stvarno danima.

Mogao bi netko pomisliti da sam stvarno malo skrenula, ali dogodile su se dvije prekrasne stvari. Djeca mi sve više pričaju o svojim dogodovštinama, a moj suprug sve više prihvaća takve ležerne, pa čak i pomalo glupave stvari, kao dobre. Svi se opuštenije zabavljamo.

Ne samo to, nego se ponovno učim strpljenju i ustrajnosti. Ponovnom započinjanju nakon neuspjeha. Otvorenom srcu.

Završiti ću ponovno citatom: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo Nebesko!“(Mt 18,3)

 

Mirjana Krpelnik

FOTO: Unsplash