Mržnja i strah vode u osobnu neslobodu i nanose štetu

Mržnja i strah vode u osobnu neslobodu i nanose štetu

Mržnja i strah dva su osjećaja koja dominiraju ovih dana u medijskom prostoru. Kulturno društvo „Bakove svečanosti“ spalilo je u Imotskom u nedjelju pokladnu lutku koja prikazuje istospolnu obitelj s djetetom, „nakaradnu obitelj“, kako su rekli, o čemu više možete pročitati ovdje. Ubrzo je mržnju prema drugačijima zamijenio strah od nove bolesti, koju prenosi tzv. koronavirus, zbog koje se mahnito kupuju maske i pustoše dućani.

Sva ta mržnja i strah poprima karikaturalno lice i postavlja se pitanje zašto i čemu.

Ne možeš biti istinski slobodan ako nekog mrziš. Ne možeš biti istinski slobodan ako se bojiš. A neki ustraju u tim osjećajima i svom „pravu“ da se tako osjećaju. Na uštrb društva i samih sebe.

Zašto mrzimo?

Kako piše Zagrebačko psihološko društvo (ZPD) u srijedu na Facebooku, potaknuti različitim događajima u posljednje vrijeme, podijelili su stručni tekst o mržnji. ZPD mržnju opisuje kao najrazorniji ljudski osjećaj. „Kao i drugi osjećaji, mržnja također ima svoju funkciju, a u njenoj suštini stoji osjećaj nemoći. No, njene posljedice su vrlo ozbiljne pa je i ovaj tekst jedan od načina na koji bismo željeli doprinijeti smanjenju kulture mržnje“, ističe ZPD.

U tekstu pod nazivom „Zašto, zapravo, mrzimo“ Andrea Vranić citirajući izraelskog filozofa Aarona Ben-Ze’eva kaže da se mržnja od drugih neugodnih osjećaja razlikuje u reakciji na izvor mržnje. Reakcije iz mržnje opisane su zlobom i željom da se naudi, uništi ili istrijebi predmet mržnje, bilo mentalno (ponižavajući), društveno (isključujući, ignorirajući), fizički (ubijajući, mučeći) ili simbolički (npr. paljenjem zastava ili uništavanjem simbola).

Mržnja se posebno pogodno širi u grupi

Mržnja se, upozorava, posebno pogodno širi u grupi jer članove grupe međusobno dodatno povezuje i tako ih prividno osnažuje. Istodobno prebacuje krivnju za nasilje i nesigurnost van granica grupe. Budući da se predmetu mržnje pripisuju urođene i nepromjenjive osobine, pojašnjava, mrzitelji ne vide prostor za konstruktivno, već samo za radikalno rješavanje problema.

Mržnja je, napisala je Vranić, duboko usađen osjećaj iz kojeg je teško izrasti. Mržnja nanosi štetu osobnoj, društvenoj i nacionalnoj dobrobiti.

„Želimo li poboljšati bilo svoju, bilo društvenu ili nacionalnu dobrobit, prije negoli optužimo cijelu grupu ljudi, provjerimo koji su dokazi da je upravo ta CIJELA grupa uzrok nevolje. Ukoliko želimo da drugi čuju i razumiju naše pritužbe, treba razumjeti i čuti njihove – treba iz svog srca čuti kako je to biti u koži onoga koga mrzimo“, zaključuje Vranić.

Mržnja je bolest

Dr. fra Luka Marković u svom tekstu za katolički tjednik Nedjelja „Mržnja se često hrani i izmišljenim razlozima“ kaže kako je mržnja zapravo bolesno stanje.

„Upravo mržnja jest ta koja stalno provjerava, traži nove razloge,  izmišlja i stvara nove neprijatelje, koja je slijepa na dobro, koja na istinsku ljubav gleda s prezirom. Mržnja je odlika prazna srca, bez ljubavi. Za razliku od ljubavi mržnja nema utočišta u dubini ljudskog bića. Ona je bolest koja se u njega ušetala poput nepoznatog uljeza. Njoj su uvijek iznova potrebni razlozi kako bi mogla opstati. Zato neprestano paranoično traži uzroke i tamo gdje ih nema. I mržnja može biti „slijepa“. Samo, za razliku od „slijepe ljubavi“, ona razara i čini svijet ružnim“, piše dr. fra Marković.

Ljudi mržnje, piše taj franjevac, rado govore o velikim i uzvišenim stvarima, a nisu u stanju svladati ni najmanje prepreke koje im sprečavaju pristup drugim ljudima. Naime, kad bi taj iskorak bio moguć, rasprsnuo bi se sjaj mržnje.

Za mrzitelje, ističe, važe riječi Jean Paul Sartrea, kako „su drugi pakao“, jer ih navodno ugrožavaju.

Kultura straha

Strah je, također, jedan nezdravi osjećaj koji paralizira i čini svijet gorim. Osjećaj koji nas tjera da se, figurativno govoreći, „sakrijemo u mišje rupe“. 

„Često zbog straha pred nekim zlom upadamo u još veće zlo“, rekao je davno francuski pisac Nicolas Boileau-Despréaux.

Kada se bojimo srce jače lupa, znojimo se, tresemo, pokušavamo pobjeći ili sakriti se. Ako ne možemo pobjeći, spremamo se za borbu s onim što u nama izaziva strah. Pritom, možemo, dakle, upasti u još veće zlo. Nanijeti sebi, drugome ili drugima neku štetu.

Lars Fr. H. Svendsen, najpoznatiji publicist među norveškim suvremenim filozofima kazao je na jednom predavanju u Rijeci prije dvije godine da  danas živimo u kulturi straha koja je jedna od najvećih prijetnji slobodi. Jer, u ime sigurnosti, prihvaćamo restrikcije prostora naše slobode i tako je sužavamo.

Kako piše portal MojaRijeka Svendesen ističe kako u društvu postoji stalna svjesnost o opasnostima koje nas mogu pogoditi, a masmediji kao da se natječu koji će smisliti strašniju prijetnju. 

„Je li danas svijet puno opasnije mjesto nego što je bio prije? Ljudi kažu da jest, ali sve statistike kažu da je većina ljudi na svijetu sigurnija nego ikad do sada u povijesti“, kazao je Svendsen na predavanju u Rijeci.

Strah i mržnja tako nesumnjivo vode u osobnu neslobodu, te nanose štetu pojedincu i društvu. Posve je iracionalno naše prepuštanje tim osjećajima, nezdravo i štetno, pa je važno da to kao društvo i pojedinci osvijestimo. Da se umjesto mržnji i strahu, prepustimo zdravim osjećajima kao što su, primjerice, ljubav i povjerenje.

Jelena Oberman

FOTO: Peter Forster/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.