„Uzme li čovjek sve Glembajeve, sve te Glembajeve, koji kao povorka od tri stotine lica stupaju od marijaterezijanske cehovske tmine do današnje sinkopirane crnačke glazbe, iz te i takve perspektive javlja se u čovjeku prilično mutno pitanje: a kamo idu zapravo ti Glembajevi i koja je zapravo svrha tog njihovog obiteljskog organiziranog kretanja preko ovih naših žalosnih provincijalnih prilika“

Gospoda Glembajevi, M.Krleža 1929.

 

Stvarno nisam nikada poznavao Mattea. Mislim da ga nikada nisam vidio, i ma koliko god sam se trudio prisjetiti toga dječaka, kojeg sam možda i sreo za vrijeme mojih večernjih šetnji, nažalost nisam uspio.

Želio sam znati više o njemu jer nisam mogao podnijeti da toliko znam o zaprešićkim političarima i njihovim navikama i postupcima. Toliko znam o njihovoj pohlepi i nevažnim sitnicama. Toliko su emocija i reakcija izazvali u meni, a iskreno niti po borbenosti, niti po dobroti, a niti po onome što će ostati iza njih, nikad neće moći dotaknuti svemir koji je Matteo svojim odlaskom otvorio.

Matteo je Jelica Jug 21 stoljeća!

On je savjest, opomena i snaga. On je sve ono što mi odrasli s godinama gubimo i zaboravljamo.

 

Nakon prvih izbora na kojima je Dario Baća dobio priliku sastaviti mandate, prije desetak godina, SDP je imao čitavu kalkulaciju za sastavljanje vlasti. Sve su izračunali i na sve su računali, osim na sebe.

Cijelo vrijeme kampanje slali su prijeteće poruke. Od nas pet, četvero je imalo porezni nadzor u firmama. Tada je SDP bio glavni na državnom nivou i svima nam je bilo jasno od kuda to dolazi.

Dario je odlučio da s njima ne želi, a ne da želi sa HDZ-om…

Tada sam mu rekao: „Ti si sa mnom gotov, odlazim i nadam se da ćeš se okrenuti protiv te koalicije, ako shvatiš da ne slušaju ono što je program Nezavisne liste“ ( revizija svega i auzmeš Zaprešića), barem sam tako tada vjerovao.

Kako sam se samo zeznuo.

 

Kada sam prvi puta vidio Matteovog oca, čovjek je bio slomljen. Ne onako kako se ljudi slome kada izgube oca ili majku, ostanu bez svega u nekom suludom ratu ili, kako se slome svi oni, koje lome već godinama, i uvjeravaju ih, da je to jedini put do Boga. Bio je uništen. Pitao sam ga: „Dudo, kakav je bio tvoj sin? “ Imao sam stvarno želju upoznati ga. Želio sam znati više. Dudo je rekao: “Marine, kakve su tvoje kćeri?” I zašutio. Ovo je boljelo. Fizički. Tada sam shvatio da radim pravu stvar.

 

Neki dan doznao sam da sedam Turkovih savjetnika dobiva plaću 4500 kn bruto. Svaki mjesec.

Savjetuju ga po pitanju turizma, gospodarstva i koječega.

I mene je jednom Dario pitao želim li biti savjetnik. Toga dana nosio sam kofer pun naočala po popločenoj ulici Rovinja. Tamo se ne može gurati, a ja sam trebao obići barem dvadesetak dućana, da im ponudim uslugu veleprodaje mog poduzeća.

Rekao sam: „Može, biti ću savjetnik ako radim besplatno. “ (nikada me više nije nazvao u vezi savjetništva).

 

Matteov otac čekao je četiri sata mrtvozornika, sa svojim sinom na rukama.

Za četiri sata se dolazi u Makarsku.

Scenu oca koji drži svoje dijete u naručju četiri sata, je nešto što neću tako lako zaboraviti.

Kada sam to pročitao, znao sam da ću raditi pravu stvar.

 

Dok smo pregovarali s Turkom oko financirana hitne, imali smo sve adute u rukama. Radili smo dan i noć na zahtjevima. Radile su ga većinom vrijedne žene koje su uspjele u svojim karijerama. Nismo htjeli da 60 Turkovih vojnika krene u kontraofenzivu, tako što će ukazivati na gramatičke pogreške, i da pravno slomi dokument. Znali smo da će nas grad htjeti diskreditirati. Toliko su se dobro organizirali da su na dan pregovora s Turkom poslali u kafić obiteljskog prijatelja (doktora) s tipom iz oporbe, baš taj kafić u kojem smo se pripremali. Taj obiteljski prijatelj bio je vrlo uvjeren da nećemo naći doktora samo za naš grad, da ih nema na burzi, da sve to skupa nije moguće, da niti jedan zahtjev koji smo predali, nije moguće ispuniti (mada je jedan od uvjeta bio samo sapun i wc papir u domu zdravlja, te antitetanus cjepivo od 2,60 kn)

I tada sam znao da radim pravu stvar.

 

Neki dan bio sam s Dudom (Matteovim ocem) na kavi. Čovjek se bori, za njega, borba je tek počela, za većinu završila. Savjetnici još uvijek primaju plaću za nešto što ne rade.

Sve je isto, ali ništa više isto nije.

Prvi dan prosvjeda na koji sam pozvao, bilo nas je 20. Drugi 350. S trećim prosvjedom nisam imao veze, ali sam također došao.

Znam da su ljudi u Zaprešiću složni, i da nikada više neće dopustiti, da ljudi koji pokušavaju voditi grad, rade što im pada na pamet.

To je naš grad, naši noćni vlakovi, naš zalazak sunca na Bageru, naša šetnica, naša Ljepotica, naš Marles, naš Centar, naši Kalamiri.

Ne dirajte ih svojim prljavim prstima jer nećemo šutjeti nikada …..

Tu počinje priča o Zaprešiću, ili završava.

 

I za kraj još jednom Matteova poruka za Novu Godinu koju je ostavio na fejsu svima nama. Kada sam je ja pročitao, osjetio sam da sam ga napokon upoznao …….

Marin Rogić

FOTO. Unsplash, Facebook