Prije nešto više od godinu dana završeno je suđenje Davidu Komšiću koji je tada osuđen na dugotrajnu kaznu zatvora od 30 godina, jer je proglašen krivim za teško ubojstvo svoje djevojke Kristine Krpljan, kojoj je tada bilo 18 godina. U trenutku izvršenja kaznenog djela ubojici je bilo 19 godina. Svoju žrtvu izbo je nožem 88 puta, točnije izbo ju je 73, a zarezao 15 puta. Ustanovljen mu je narcistički poremećaj osobnosti.
Jedan prošlogodišnji novinski članak iz Jutarnjeg lista navodi kako je njegov otac Ivo Komšić napravio scenu psujući prisutne u sudnici, odgurnuo policajca i napustio sudnicu sa suprugom Oliverom. Sestre mladog ubojice su sjedile u sudnici i plakale. Ne zna se za kim.
Privilegirano ubojstvo
I dok su sudski vještaci naknadno (nakon što je vuk pojeo magare i – što je mnogo tragičnije, bolnije i užasnije – David ubodima nožem pospremio mladu Kristinu u grob) utvrđivali ubojičine narcističke poremećaje, njegov otac je u sudnici uzviknuo: „Osudili ste dijete iz Bosne, sramota.“ Ova izjava stvarno nema logike, osim što je pokazatelj kako ljudi ponekad smatraju da se desilo nešto što se nikad nije desilo, kao npr. osuđivanje ubojice na kaznu zatvora zato što je Bosanac, a ne zato što je ubojica. Eh, sad… Voljela bih, mnogo bih voljela, da možemo u ovoj državi ostati logični. Ali ne možemo. Evo na primjer kod nas se službeno, u Zakonu, ubojstvo na mah zove – privilegirano ubojstvo.
Mučna priča
No, ono što nezadrživo privlači moju pažnju, a da budem iskrena – i logiku, jest dugogodišnja priča koja se krije iza ubojstva jedne, u suštini, tinejdžerke, od ruke jednog, u suštini, tinejdžera. Mučno je čak i osrednje senzibiliziranoj osobi iščitavati makar samo dijelove iskaza raznih svjedoka iz redova Davidove rodbine (koji su imali privilegiju da se pozovu na šutnju, ali nisu) o tome kako su David i Kristina bili u vezi od 8. razreda osnovne škole, odnosno od svoje petnaeste godine, a kasnije je to preraslo u ozbiljnu vezu… Malo je onih mladih ljudi u toj osjetljivoj dobi koji su dorasli ikakvim, a kamoli takvim društveno-obiteljsko-intimnim relacijama. Na kakvu su to onda ozbiljnost svjedoci ukazivali?
Oni se “tako posvađaju”
Prema iskazu Davidove tetke s očeve strane, mlada je Kristina jedanput pozvala policiju kad nije bila pozvana na neku njihovu feštu, pa drugi put kad su ona i David bili posvađani, a on joj se nije javio na mobitel. Te joj se povjerila kako je ostala u drugom stanju, ali je imala spontani pobačaj. Te kako su joj savjetovali iz obitelji Komšić da raskine s Davidom ako se stalno svađaju. Te kako je opet jednom izjavila da je u drugom stanju, pa nakon nekog vremena rekla je to izmislila. Zatim, tu je iskaz i druge tetke, ovog puta s majčine strane. „Kad mi sestra i šogor nisu bili kod kuće, morala sam ja to rješavati“, govorila je o njihovom odnosu. Zatim da je ubijena djevojka samu sebe izgrebla po licu i prijetila da će reći policiji kako joj je to učinio David. I zatim da su, osim što je policija imala s njima posla, tu nekog vraga obavljali i – socijalni radnici. A nakon toga komentirala je da ‘oni se tako posvađaju, pa pomire’.
Osrednja senzibiliziranost
Najmučnije bilo je (meni, kao osrednje senzibiliziranoj osobi) čitati iskaze o trenucima nakon Kristininog ubojstva. O tome kako je David plakao, tresao se i povraćao, o tome kako je Kristina, izbodena i krvava ležala u automobilu. O tome kako je David vikao neka zovu hitnu pomoć. I o tome kako su svjedoci (osobe iz Davidove obitelji) nakon što su se našli na mjestu ubojstva i pozvali policiju i hitnu, otišli, komentirajući svoje postupke riječima: „Bojali smo se kako će reagirati Kristinina mama.“
Voljela bih u trenutku kada sam to prvi puta čitala, a i sada dok to zapisujem, voljela bih da sam se iz osrednje senzibilizirane osobe pretvorila u manje osrednje senzibiliziranu osobu. Voljela bih to jednako kao što bi oni svjedoci koji su davali iskaze, a koji su se imali pravo pozvati na šutnju, ali nisu, voljeli i dalje vjerovati kako je odnos Kristine i Davida bio – dobra veza. Ti svjedoci nisu se pozvali na šutnju jer su time dobili priliku da svjedoče o tome kako je David – „… derao se, plakao, nije ništa govorio. Tražio je samo da se zove tatu … Pitala sam ga što se desilo, ali nije mi odgovorio. Nije mogao od šoka i panike“.
Kao što bi voljeli da David nije osuđen. Kao što bi voljeli da je Kristina danas živa. Kao što bismo svi mi (barem oni manje osrednje i osrednje senzibilizirani) voljeli da Kristinina majka nije u sudnici vikala kako su joj se neki od svjedoka izvan sudnice nasmijali u lice i kao što bismo voljeli da otac pokojne Kristine nije morao uzviknuti: „Zar je razlog da se nekog ubije zato što je trudan?“
Kako ostati logičan?
I kako sad da ja, vi, ili bilo tko u ovoj državi ostane logičan? Kad je u cijeloj ovoj dugogodišnjoj priči o dvoje djece koja su stasavala u tinejdžere policija puno puta bila pozivana, socijalni radnici bili upoznati s nekim stanjima i zbivanjima, a najvažnije, svekolika okolina (sastavljena mahom od odraslih ljudi!) u kojoj su ovi mladi ljudi odrastali, uporno konflikte nazivala velikom ljubavlju, a naznake ozbiljnih poteškoća u ponašanju (koje su u pravilu posljedica nekih ranih ili ponavljanih trauma) iskoristili za spašavanje onog što se spasiti da. Ne čudi ni najmanje, barem kad rezimiramo ovu priču, da nam se ubojstvo na mah, odnosno bez predumišljaja, zove – povlašteno ubojstvo.
Novo suđenje
Danas, nepunih godinu i pol dana nakon što je presuda dugogodišnje kazne zatvora dosuđena, David Komšić traži novo suđenje za ubojstvo Kristine, jer smatra da je bio žrtva zlostavljanja. Traži da mu se sudi za djelo usmrćenja – djelo kojim se reguliraju eutanazija, čedomorstvo i blaže sankcioniranje dugogodišnjih žrtava nasilja koje u stanju osobitog straha oduzmu život zlostavljaču.
Hajde da potrošimo još novaca iz državne vreće – zaslužio je dečko, i više nego stari ljudi što su punih 35 ili 40 godina rintali za kakvu-takvu mirovinu kao što rintamo i mi, a sve mi se čini, da će ta vreća ionako bit’ prazna kad moja generacija dođe na red da jede kruha i odmara stare kosti.
Osim što se osjeća i smatra viktimiziranim ili da precizno ovdje navedem što u zakonu piše (trenutno mi je čak pomalo i drago što spadam u one osrednje senzibilizirane persone), naš mladi ubojica očito sebe smatra i dugogodišnjom žrtvom nasilja koja je u stanju osobitog straha oduzela život dugogodišnjem zlostavljaču.
Nevjerojatna okrutnost
Što se tiče okrutnosti samog ubojstva koje je dotični izvršio – 73 uboda i 15 zareznih rana, obrana tvrdi da nije precizno utvrđeno koliko je žrtva trpjela bol, odnosno nakon kojeg je uboda pala u nesvijest, te da stoga izvršeno ubojstvo ne spada u posebno okrutno. Predlažem da obrana sama na sebi isproba nakon koliko će pretrpljenih uboda nožem u svoje vlastito meko, krvavo i razderano tkivo pasti u nesvijest. Onda nek’ nam javi. A mi ćemo kao, doduše osrednje senzibilizirane, ali 100% pravedne osobe donijeti odluku. Znam, nije logično pokušavati na ovaj način utvrditi kakva je bila razina bola pokojne Kristine. Eh, sad … Voljela bih, mnogo bih voljela, da možemo u ovoj državi ostati logični. Ali eto, ne možemo.
Jedino što nam kao osrednje senzibiliziranim osobama preostaje, jest da se pretvorimo u one manje osrednje senzibilizirane i zatražimo od suda rečeno vještačenje.
Zorica Krističević
FOTO: Niu Niu/Unsplash
