Ljudi ne znaju funkcionirati bez krda kojem pripadaju. Gledam ljude ovih dana i ne vjerujem koliko su neki dosadni sami sebi. Koliko malo toga imaju što bi ih ispunjavalo u životu. Koliko im malo znači vlastita obitelj. Usprkos zabrani okupljanja, ljudi traže načina da se ipak okupe. Samo da ne bi bili sami sa sobom i svojim ukućanima. Zar je moguće da neki ljudi bježe od samih sebe i života kakvog su si sami stvorili?
Ljudi bježe od vlastitog života
Znam da su ljudi društvena bića i da je pravo na okupljanje ljudsko pravo. No, iz ove nove perspektive čini mi se da je to često i bijeg. Sve naše slobodne aktivnosti, čini mi se, mnogima su samo izlika da izvan svoga doma pronađu neki sadržaj koji ne mora nužno biti i smislen. Grupiramo se da bi si pružili, često lažan, osjećaj pripadništva nekomu i nečemu. Kao i osjećaj zajedništva. Pritom malo tko mari je li dosta tako, bitno je samo da smo dio krda. A filozofija krda je jednostavna: funkcionira kao jedno i svi se kreću u istom smjeru, stisnuti jedni uz druge.
Ne bježimo li time zapravo od sebe?!
Svi se odjednom žele okupljati
Zanimljivo, sada kada se ne smije okupljati, svi se odjednom žele okupljati. A kada su inače prosvjedi, malo ljudi se odazove, iako baš tada okupljanja imaju smisla, kao sredstvo pritiska na one u čijim rukama je moć. Čini se da su razlozi našeg okupljanja i inače posve sebični, a ne s nekim višim ciljem.
Teško je u ovoj situaciji onima koji su navikli funkcionirati samo u nekoj grupi ili kolektivu. Sada, kada smo osuđeni na izolaciju i sebe same, na vidjelo možda izlazi i kako su neki sami sebi najgore društvo. Žalosno je, ako imamo obitelj, a ona nas ne ispunjava. Ova situacija zato svakome od nas može dati jasan odgovor na pitanje koliko smo zadovoljni sa samim sobom i svojim životom. Prilika je i za razmatranje što možemo popraviti u našem životu. Prilika je za stati na loptu i o tome razmisliti.
Iva Kozarac
FOTO: Krzysztof Kowalik/Unsplash
