Nalaz je konačno stigao. Dijagnoza: infekcija streptokokom. Trčim u ljekarnu po antibiotik. Moram popiti cijeli gram. I tako tri dana za redom. To i činim, čim sam ušla u stan. Zatim zovem Sandu i čitam joj nalaz i terapiju. 

„To ti je bez veze“, kaže ona mrtva-hladna, „nemoj se uzalud trovati antibiotikom.“

Prekasno. Već jesam. Prvih sat vremena mi se odvratno povraća, a onda slijedi zujanje u ušima. Poput jata mlažnjaka vrlo blizu meni, a vrlo daleko od neba. Osjećam istinitost njezinih riječi. Imam dojam da me napala fundamentalistička klika samoubojica s gomilom eksploziva. Čisti frontalni napad na moje tijelo koji se širi u sve zakutke istog. 

Grupa

Petak je, pa dolazim na grupu, bez obzira na to što ću sa sobom dovesti i svoje male, prozirne streptokoke na maternici. Najozbiljnija nam je namjera raspravljati o duhovnim vrijednostima, našim iskustvima glede istih, kao i uživati u beskrajnim razlikama u doživljavanju ovih stvari. Najozbiljnija nam je namjera, ali svejedno se povremeno smijemo do suza. 

Razilazimo se uglavnom zato što nastupi trenutak kad naša tijela požele malo sna. Već sam na vratima, no Sanda me zadrži: „Daj vrati se na sekundu, molim te.“

Vraćam se. I Marko je još tu. Raspravljamo pomalo o nekim neduhovnim, a intimnim doživljajima. Malo Marko, pa nešto kaže Sanda, pa kao ja. Ona me lagano zaokružuje pitanjima. Radi to mekano, daje mi šansu da odbijem. Jedino što ne može sa sigurnošću znati u tom trenutku jest da li ja potpuno svjesno dopuštam ovo otvaranje mojih osobnih previranja. Svjesna sam. I zahvalna. Tako pomalo prelazimo s mog zdravstvenog stanja na stanje moje duše, na moju odavno završenu rastavu braka i na sposobnost da se koliko-toliko zbližim s nekim. 

Ljubav i kompromisi

I tu Marko vatreno uskače s potpitanjima. Jasno mi je kao dan da me ispituje nešto na što sam ima odgovor, jer proizlazi iz njegovog vlastitog iskustva. Pa onda iskreno priznam da se ponekad dugo ne želim čuti, a ni vidjeti s tim muškarcem iz neke moje trenutne intime. 

„Koliko dugo?“ žedno pita Marko.

„Pa, ponekad i po tri tjedna.“

„A koliko vremena je proteklo od kad si izašla iz braka?“

„Evo, četvrta godina.“

„Ma, to ti je odlično!“  

Iznenađuje me njegov podržavajući komentar. 

„Ali kad prođe osam godina, a ti ne smanjiš ta tri tjedna, eh onda ću te prvi iskritizirati!“

Ponovno prelazimo neke dionice mojih odnosa od ranije i onog što sada imam. A imam odnos onoliko blizak koliko sam to u stanju podnijeti. Ni jednom za ovih deset mjeseci nisam osjetila „leptiriće“ u stomaku i nisam baš ni jednom pomislila „pa, dobro, nije to tako strašno, prilagodit ću se“. Jer da jesam, iste bih se sekunde okrenula na peti i otišla. Još nisam spremna na kompromise. A možda nikad ni ne trebam biti. Jedini emotivni kompromisi koje mogu napraviti su oni sa samom sobom. Mogu, ali neću. A što se tiče ostalih kompromisa kao što su – kad tko ima vremena, energije ili raspoloženja, takvih mogu podnijeti priličan broj.

Googlanje

To je bio petak. A onda je došla subota. I vrijeme da i njemu javim da imam streptokok, da sam na antibiotiku i da vidim kakva će biti reakcija.  Ali to nije ono bitno. Bitno je kako ću se ja osjećati. Na osnovi iskustva koje imam s njim, nekako me ne brine to kako će se on osjećati. Prilično sam sigurna da će se s ovom vijesti nositi daleko bolje nego ja. No, prije nego što ga nazovem večeras, treba preživjeti još cijeli dan. 

Sjedam za kompjutor i bacam se na googlanje. Upisujem: Streptococcus haemolyticus grupe B. 

Hop! Stižu naslovi. Otvaram po redu. Nailazim na razne stranice i forume. Žene pišu iz svog iskustva. Ponavlja se priča od prije dvije godine s HPV virusom. Ponovno otkrivam češnjak i eterična ulja. Nakon toga odlazim nevoljko u šetnju. Već neko vrijeme moje šetnje nisu više tako djelotvorne kao nekada. Ne nalazim više onaj mir, i optimizam, i mrvu ushita ljepotom, a koje uvijek doživim kad se na kratko odvojim od svakodnevice u prirodu. Zato što to nosim u sebi. Ja jesam taj optimizam, i mir, i ushit. 

Šetnja

Nekoliko je mjeseci kako ih ne nalazim. Ne nalazim samu sebe. Točno znam kad se to desilo. Kada je bivši muž odbio barem djelomično sudjelovati u plaćanju logopeda za naše dijete opterećeno svim elementima disleksije zajedno s poremećajima u koncentraciji i pažnji. Od tada mi je iznutra nekako sve udaljeno, nepovjerljivo. Pa onda još povećane rate za kredit. Pa sad ovo sa zdravljem. Nije to baš tako puno problema. Nije, nikako. A opet, evo me gdje potpuno svjesna unutarnje praznine samo tonem još dublje. 

Osjećam nemir i nezadovoljstvo. Nerviraju me jadne curice što nabadaju u svojim novim sandalama s tankim i visokim potpeticama po stazama u parku posutim kamenčićima. Nerviraju me njihovi parfemi. Pa neki glasni momci u raskopčanim košuljama i s frizurama punim gela. Subota! Baš sam našla dan da se durim na svadbe. 

Odlazim na neku udaljenu klupu i vadim knjigu iz torbe. Dozvoljavam si da  budem ono što je napisano ženskom rukom i ženskim srcem, gledano u zrcalu ženskim očima, razotkriveno kao ženska tajna koju treba glasno vrisnuti i ne dati joj da više ikad zaspi. I u taj tren zazvoni mobitel. Nevjerojatno (a možda i nije), ali u tom trenu zove me Sanda. Pita me što radim.  A onda mi se pokuša ispričati jer je sinoć izvukla malo mene na svjetlost dana. Ili barem, na svjetlost one žarulje u stanu, negdje oko jedanaest navečer. 

Istina

Tada sam joj rekla. Istinu. O tome kako ima dar, kako sve znanje i iskustvo bez tog dara nije ništa.  Sve što čovjek treba učiniti jest da se otvori. A ja sam se otvorila i primila njezin dar. Osjećam da se na trenutke uspijevam vratiti sama sebi. Ponovno mi se otvaraju staze. Vraća se mir. Eto, tako sam joj rekla. 

Nakon toga odlazim kući. Spušta se večer. Čeka me još razgovor o spolnim infekcijama. Baš romantično… On se javlja pomalo uzbuđenim glasom, izaziva me. Njemu je sve već jasno. Barem ono bitno. 

Bio u pravu kada je pogodio da mi se nešto događa, a ja sam bila u pravu kad sam znala da će on prilično dobro podnijeti novosti.  

A onda se on počeo smijati. Ispričao mi je o svojoj operaciji žuči. O prostati. O liječnicima koji su slijegali ramenima i iskreno mu odgovorili da ne mogu reći točan uzrok. O ozljedi noge za vrijeme rata. O svim tim bolovima i bolestima. I kako je sam u sebi tražio vlastito izlječenje i shvatio kako je čovjek sam sebi najbolji liječnik. Prvi korak je prihvatiti situaciju. Sve to lijepo zvuči. Ali, učiniti to zaista, tamo negdje duboko u sebi – eh, to je nešto sasvim drugo. 

„Ti još to nisi uspjela, ali ćeš uspjeti, baš kao i ja.“

Promjena

Tako mi je rekao. I bio je u pravu. U nedjelju ujutro sam ustala rano. Presložila sam ormar svog sina. Rasprostrla mirisne, čiste ručnike da se suše na balkonu. I pojela šaku zobi i suhog voća u zdjelici jogurta. A onda sam podigla kosu u punđu, navukla na sebe maslinasto-zeleni sako i pastelno-roza hlače, a oko vrata svezala maramu koju mi je sestra dovukla vlastitim rukama prošle godine, iz tamo neke daleke Australije. Preko ramena sam prebacila svijetlo-plavu torbu. 

Želim naglasiti boje. Odjednom su postale važne. Opet su oživjele u meni. 

Odlazim u park. Konačno su maslačci prerasli sebe i trava je nestala u nedogledu pahuljastih bijelih oblaka, a prevrnuti, crveni klobuk gljive iznenađen je ležao u okviru prozora i začuđeno gledao za prolaznicima. Nebo je bilo pomalo oblačno, ali ja sam svejedno digla pogled. Tražila sam svoje znakove. Čiste bijele tragove u plavetnilu. Naravno, od oblaka se ništa nije vidjelo, ali ja sam ipak začula jedan mlažnjak gore visoko, kako huji i bruji, režući cvrkut ptica, njihovo pravo na uživanje u toplom danu i krošnjama. 

Osjetila sam kako nikad ništa i nije otišlo iz mene, samo sam ja odlutala. Prvo je došao osjećaj. A onda je počela dolaziti spoznaja. Stavila sam je na ono još uvijek bolno mjesto u sebi. Opet sam zahvalna. I zaljubljena u život, u svoje srce, u sunce, maslačke i zelene, sklopljene krošnje. I ništa drugo nije tako važno. Pa, ako to nije ljubav, onda ne znam što jest. Hodam, a kao da ne dodirujem zemlju. 

Suočavanje sa smrću

I tada, u mislima, vratim se pet godina unatrag. Kako bih tada reagirala, kako bih se osjećala i što bih mislila? Tko bi se odazvao na moje strahove, tko bi razgovarao sa mnom i da li bi dozvolio da se stvari nazovu pravim imenom? Ja bih se u trenu povukla. Povrijeđena i bolesna, povukla bih se natrag u svoju ulogu žrtve. 

Leđa bi mi se ukočila, vlastiti dah bih isprekidano progutala, a stomak bi se zgrčio u mali, oštri kamen prepun nerazmrsivih bolova, dok bih razmišljala samo o tome kako da izdržim još malo, još jedan dan, još ovo, još ono, samo dok… dok što? 

Nikad se nisam usudila tu misao misliti do kraja. I tako sam čekala s ovim završetkom rečenice. Nikad nisam pomislila „ako samo još jedanput“. Preinačila sam to u neku sasvim drugu misao. I nisam pogriješila.

A ovo što danas mislim, nije ni slično onome što bi pomislila, a kamoli osjećala neka druga osoba što je  prije pet godina živjela u mom tijelu. Ta je osoba umrla. I ja je se svaki dan sjetim. Da nije bilo njezine odluke da se hrabro suoči sa svojom smrću kao jedinim prirodnim, ispravnim i dobrim rješenjem, mene ne bi bilo. Ne bih bila ova lebdeća kuglica osmijeha koja ganja nevidljive mlažnjake na nebu, piše pjesme, hrani tuđe mačke i osjeća maslačke kao svoju djecu. 

Čini se da se smrti za koju si pripremljen jedino možeš radovati. Isto vrijedi i za ljubav.

Zorica Krističević

FOTO: Nine Köpfer/Unsplash