Kulturni Aboridžini

Kulturni Aboridžini

Kulturnjaci (da tako kažem, u slengu), a naročito oni obični – građani koji skupno i pojedinačno pomažu i održavaju ideje povezivanja, dijeljenja i podržavanja bilo kojeg dijela kulture i svake vrste umjetnosti, ovdje se tretiraju poput Aboridžina koji su na svom vlastitom kontinentu svedeni na nebitnu marginu i ukras, kojim će novi i novonastali soj nacije, rijetko i tek stidljivo zamahnuti kao nekom starom i neupotrebljivom relikvijom. 

Dim i magla

Kada kažem ovdje, mislim na državu u kojoj živim. Može se raspravljati, i to do mile volje, o budućim planovima i mogućnostima, kao i o onome što je već ostvareno. I opet, ako nam nešto valjano, a učinjeno u prošlosti, umjesto kao inspiracija i kao putokaz ka novim ostvarenjima, služi kao izgovor za ono čega danas nema, onda je to nešto pretvoreno u dimnu zavjesu. A zna se čemu služe dimne zavjese.  Englezi bi na to rekli – dim i magla. Ja volim engleski jezik upravo zbog njegovih tako točnih i zanimljivih izraza. Kao što je na primjer – dim i magla. To često kažu, kada žele reći kako je neki čin ili izjava najobičnije zavaravanje, nešto što služi za skretanje pažnje s bitnog.  

Simbolički, mnogi su kulturnjaci, oni obični građani, pa čak i oni neobični – zbilja umjetnici po duši i po odabranom življenju – koji skupno i pojedinačno pomažu i održavaju ideje povezivanja, dijeljenja i podržavanja bilo kojeg dijela kulture i svake vrste umjetnosti, ovdje i sada, naprosto  tretirani kao guske u magli. Eto, imamo i mi Hrvati svoje zanimljive izraze i idiome. Mada netočne. Naime guske, čak i u magli, imaju neke vrlo razvijene navigacijske sustave, da tako kažem – prirodne i prirođene radare unutar sebe, koji im pomažu da uvijek točno znaju kamo su se zaputile i kako će do tamo doći. Što se za mnoge Hrvate baš i ne može reći.

Postoji u ovoj zemlji jako mnogo zapuštenih zanimljivih lokacija. Tvrđava, utvrda, zamkova, vila, kuća, da sad ne diram amfiteatre i slična, kolosalna čuda, te manja i već čuda i ljepote prirode. Te lokacije nisu samo zanimljive, one su i važne. Nekada, u prošlosti imale su jednu svrhu, a sada bi trebale i mogle imati neku drugu. Kulturnu. Kada već imaju povijesnu. Jer, opasan je posao, jako opasan, razdvajati povijest od kulture jednog naroda. To je kao da odvajate prošlost od sadašnjosti, znanje od učenja. Ili recimo, Hrvate od njihove duše. Naime, Hrvati imaju samo jednu dušu.  Tako da, kada degradirate i unakazite dušu jednome , degradirali ste i unakazili dušu svima. Šteta što Hrvati to ne znaju o sebi. 

Aboridžini

Hrvat je, nekako, uvijek za pravicu. On bi da bude svoj na svome. On bi da bude nacionalist, ali patriot. On bi samo svoju državu, i ništa više.  Ali, to je nemoguće. To, da Hrvat ima samo svoju državu i ništa više. Jer svijet je sustav spojenih posuda. Pa, ako Hrvat želi imati svoju državu (kao što misli da je ima) onda ona mora, između ostalog,  sadržavati i povijest i kulturu. Onda ta država mora, i dužna je promisliti, a zatim i aktivno podržati svaku onu inicijativu građana koji se trude oplemeniti zapuštene prostore, povezati ljude, podijeliti umjetničko stvaralaštvo, razmjenu znanja i sačuvati vlastitu povijest. 

I koliko god netko mislio kako postoji nešto što se zove pojedinačna duša, taj se gorko vara i živi u zabludi. Onoj od dima i magle. I za razliku od guske, ne čuje svoj unutarnji kompas i ne zna kamo će stići, a već je na putu. Na putu podijeljenosti na naciju koja svako toliko retorički dokazuje i pokazuje svoju demokraciju na jednoj strani i kulturne Aboridžine na drugoj. One, koje povremeno izvlače iz anonimnosti pa snime o njima kolaž emisiju iz kulture na stopedesetom kanalu nacionalne televizije, na kojoj će biti zabilježen trenutak u kojem oni, bez ikakve stvarne (ili makar dovoljne) podrške i plana, bilo na lokalnom, bilo na državnom nivou,  bivaju pušteni da neko vrijeme samoinicijativno organiziraju i održavaju druženja, okupljanja i razmjenu kulturnih sitnica i mrvica. 

A kada se dim i magla tih slika nasele u naše mozgove kao utješno obećanje i vizija moguće budućnosti, iza zatvorenih vrata i olakim stavom sigurne birokratske egzistencije, nastavit će se neumitno propadanje svega onoga što jesmo. Jer, o tome se radi. O toj neumitnosti. A na kraju, ostat će tu i tamo pokoji kulturni Aboridžin, osamljen, ali ustrajan. Malobrojan, stoga na mnoge načine slab. I bit će, kao i svaka stara, potrgana relikvija, upotrijebljen u dnevne svrhe nečeg sasvim trećeg. A to treće nema nikakve veze s poviješću, kulturom i znanjem, kao ni s povezivanjem, dijeljenjem i podržavanjem. 

Zorica Krističević

FOTO: JJ Jordan/Pexels

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.