Neki dan predsjednica Republike Hrvatske bila je u Kanadi. O tome su pisale sve novine. Svi portali.

I u mojoj obitelji taj posjet pobudio je pozornost – jer ima nas i Hrvata i Hrvata-Kanađana u našoj maloj obitelji.

I super je da je tako. Dvije zemlje u srcima, tj. tri jer već dugo vremena živimo u trećoj, Njemačkoj.

Tri jezika, tri zastave, tri kulture; za sve to ima mjesta u našim srcima.

Mišljenja sam da nas sve to može samo obogatiti. Tako i jest.

Najviše u svom životu volim to što imam prijatelje iz cijelog svijeta. Što imam priliku učiti od njih. Kulturu, običaje, jezike, kulinarije…. I puno više od toga. Najljepše od svega je prijateljstvo. I to ono pravo, koje se manifestira u odanosti, dijeljenju, gostoprimstvu.

Tako me je nedavno silno razveselilo što je naš proslavljeni fotograf, putopisac, ekspedicionist koji je prošle godine dopješačio na Južni pol, nedavno bio, zajedno sa svojom suprugom kod moje prijateljice i njenog muža u Japanu. Pružili su im gostoprimstvo i postali su prijatelji.  Ja sam ih samo spojila. Kulturni ljudi znaju kako se to radi, iza kulturnih ljudi ostaje ljubav i prijateljstvo.

Na svom projektu “Ljubav oko svijeta” Davor i supruga mu Anđela, putuju po svijetu posjećujući različite kulture, pokušavajući od njih saznati kako doživljavaju ljubav.

Vrlo zanimljiv projekt kojeg rado pratim. Davor nas često podsjeća u svojim blogovima na to da probamo gledati na odnose među ljudima iz stranih nam kultura iz malo šireg kuta. Da probamo proširiti svoje granice, granice vlastite kulture i vlastitog kuta gledanja.

Za mnoge, sudeći prema tolikim komentarima koje vidim na internetu, to je zaista velik izazov.  Meni osobno jedan je od najdražih.

No činilo se prošli tjedan kako je to zaista nedostižan izazov za neke ljude iz moje domovine. Nažalost.

Neznanje ili jal, ne bih dublje ulazila u to.

Zaključite sami o čemu se radi. Nailazila sam po internet portalima na članke koji su čak analizirali „govor tijela“ kanadskog premijera i hrvatske predsjednice, zaključujući kako među njima ima neke osobite privlačnosti. Jer kad su tako ljubazni bili jedno prema drugome. I smiješili se. On je nju oslovljavao s “Kolinda”, a ona njega s “Justin”.

Ali ljudi dragi, ima nešto vezano uz kanadsku kulturu sto bih rado podijelila vama. Kao prvo, nije neuobičajeno, nego dočim sasvim uobičajeno u Kanadi ljudima se obraćati imenom. U Njemačkoj recimo, nema šanse da se nekome tako obratite, ako niste na „ti“ i ako vam nije prijatelj. Čak ne dolazi u obzir ono naše „gospođo Helena“, na primjer. Ako je gospođa za Vas, obratit ćete se isključivo s “gospođa” plus prezime. Nikad ime. Ime ide bez oslovljavanja i samo ako ste na ti.

Dakle, ako se obraćate meni, onda sam za vas u Njemačkoj ili Helena, ako mi govorite ti ili gospođa Pavičić, ako smo na Vi.

U Kanadi mi možete govoriti Vi i mogu ostati Helena. U Njemačkoj ćete čak i sami sebe, na primjer, kada zovete na telefon službenu osobu, predstaviti kao „gospođa Pavičić na telefonu“.

Kao drugo, Kanađani su izuzetno ljubazni ljudi. Toliko jako ljubazni da ako zamislite nekog najljubaznijeg čovjeka, eto, nećete pretjerati. Naša predsjednica također je živjela u Kanadi i takav način ponašanja, nije joj stran, što mi je bilo bas drago vidjeti. U Rimu se ponašaj kao Rimljanin. U Kanadi kao Kanađanin. Uz izvrstan engleski, predsjednici je to bas „leglo“, što bi se reklo.

Ima jedan zanimljiv fenomen kad odeš daleko od kuće. Ljudi postaju ono najbolje od sebe. Primijetila sam to s mnogima.

Pitala sam se često odakle to. Čini mi se da je odgovor na to pitanje sloboda. Sloboda da budemo otvoreni. Da budemo blagonakloni. Sloboda da budemo ljudi.

Kao da se ponekad u malim sredinama od ljudi očekuje da osuđuju. Očekuje se da budu uskogrudni.

Dragi ljudi, nemojte na to pristajati.

Vjerujte mi na riječ, kanadski premijer ponašao se tako tipično kanadski prema našoj predsjednici.

Ponašao bi se jednako tako ljubazno i prema tebi, dragi čitaoče, da si ga sreo. Sigurna sam u to. Nekoliko sam godina živjela u Ottawi. Kanađani nisu nabrušeni. Nisu arogantni. Gledaju onu pozitivnu stranu. Nasmiješe vam se u prolazu. Nisu nestrpljivi niti nervozni kad bus upadne u gužvu u prometu. Ako ih slučajno pogledate u autobusu, nasmiješe vam se. Svjedočila sam jednom jednoj zanimljivoj situaciji u kanadskom busu. Sjedila sam s novorođenim sinom u naručju. Odjednom me netko upitao koliko je beba stara. Pa u kojoj se bolnici rodio. Pa su se svi radosno uključili u razgovor govoreći jedni drugima gdje se tko rodio i u kojoj bolnici. Na kraju se i sam šofer okrenuo i podijelio s nama u kojoj bolnici je on rođen. Tzv. „small talk“. Ali ponekad se on u Kanadi pretvori u vise od „small talka“. Ljudi tamo često ljubazno razgovaraju s potpunim neznancima, dijeleći iskustva i komplimente. Zamislite onda na kojem nivou ljubaznosti se onda očekuje da bude razgovor jednog premijera i jedna predsjednice.

Neki moji prijatelji nisu mogli vjerovati kada sam im to pričala. A onda su otišli u posjet Kanadi. Kad su se vratili, rekli su mi: „Nije da ti nismo vjerovali, ali mislili smo da ipak malo pretjeruješ“.

Drago mi je da je naša predsjednica bila tako opuštena u Kanadi. Mora da se napokon mogla malo opustiti od tog mora zajedljivih kritičara koji u zadnje vrijeme više gledaju njene kostime nego bilo što drugo.

Ne bi bilo loše, ako se mene pita, da i mi ostali pokušamo biti malo vise poput  Kanađana. Radovati se jedni drugima. Radovati se tuđem uspjehu. Radovati se ako je netko stesao liniju pa može nositi lijepu odjeću. Ako netko fantastično govori engleski pa nas u najboljem svjetlu predstavi u zemlji u kojoj je to službeni jezik. Ako netko poznaje kulturu pa se ponaša lijepo tamo daleko, preko bare, u drugoj po redu najvećoj zemlji na svijetu.

Kako bi bilo da na to sve, za promjenu, budemo ponosni? Bez obzira glasujemo li lijevo ili desno.

Vidjela sam neki dan u Dresdenu plakat jedne političke opcije koja kaže: “Tko zna samo za lijeve i desne, nikada neće moći ići naprijed“.

Tako i mi, dragi građani Hrvatske. Umjesto da pokušavamo prokljuviti ima li između hrvatske predsjednice i kanadskog premijera nekakve posebne privlačnosti, radije pokušajmo naučiti od njih kako se kulturno dočekuju gosti, kako biti ljubazan domaćin i kako biti ugodan gost. Koji zna održati zdravicu na izvrsnom jeziku domaćina. Većina najglasnijih kritičara po portalima, o tome, sigurna sam, nema pojma. Živjeli!

Helena Pavičić

FOTO: Unsplash