Kula od karata

Kula od karata

Mislim da baš i ne postoji previše ljudi koji nisu kao mala djeca gradili razne kule ili tornjeve. Gradio si od onih igračaka koje su ti bile pri ruci. Ponekad su to bile kockice, ponekad karte, ponekad pijesak, a mogle su poslužiti i najobičnije kutijice koje su se mogle naći u svakodnevnom kućanstvu.

Teško je razlučiti koji dio igre je bio zanimljiviji, građenje ili rušenje te građevine. Ovisilo je naravno i o tome tko je bio graditelj, a tko rušitelj. Ako si sve radio sam, bilo je jednako interesantno i graditi i rušiti, ali ako ti je rušitelj bio netko drugi, netko tko nije bio pozvan u igru, tada su se pravila naglo mijenjala i onaj nepozvani igrač uljez postajao  je rušitelj ne samo kule, nego i cijele igre. On je tada najčešće bio meta izbacivanja navale bijesa.

Kula od karata je meni bila jedna od dražih gradnji. Trebalo je dosta smiriti ruku i lagano postavljati kartu do karte sve dok nisam zaključila da je dovoljno visoka. Meni osobno nikada nije bilo previše napeto rušenje građevine. Nekako sam uvijek vise voljela graditi. I da, jako sam se ljutila na nepozvane igrače rušitelje. Mogli bi oni podosta ratobornosti  u meni izazvati.

Moja novonastala životna situacija, životna situacija od momenta useljavanja moje MS sustanarke stvarno me dosta podsjeća na igru stvaranja kule od karata i ubacivanja nepozvanog igrača rušitelja. Dobro, možda nije baš najbolje uspoređivati svoj život s kulom koja je satkana od tako laganog, nestabilnog materijala kao sto su karte, no opet s druge strane, je li to stvarno toliko loša usporedba? Možda su karte vodopropusne, lako zapaljive, bez čvrstoće, relativno teško gradive… S druge pak strane, vrlo su podatne, savitljive, jednostavne i lako zamjenjive.

Zamislite samo kako je dobar osjećaj da ti se npr. uruši jedan prozor, a ti ga bez pola muke zamijeniš ili zakrpaš. Onda još savitljivost. Kartu je zapravo moguće jako savijati u svim mogućim smjerovima. Koliko god treba, a po potrebi se može i otrgnuti dio koji nije prilagodljiv i preko njega saviti drugi dio.

Nedostatak takve kule, najviše je nepredvidljivo ponašanje. Moguće se samo probuditi i uvidjeti da je preko noći, jedan njen dio postao oštećen.

To se točno i mojoj kuli dogodilo.

Jedno sam se jutro probudila i shvatila da nekako čudno vidim. Nikako nisam mogla dokučiti što se točno dogodilo. Tek kada sam se išla spremati za posao, samim time i našminkati se, uvidjela sam da mogu našminkati samo jedno oko, ono koje se oštetilo. Kada sam htjela zatvoriti drugo oko kako bih ga našminkala, ono netaknuto, shvatila sam da nešto nije kako treba. Shvatila sam da ne vidim normalno na to oko. To je bio dosta neobičan osjećaj. Kao da mi je netko ispred lijevog oka navukao tamnu zavjesu. Onako, bas poput onih tamnih zavjesa na koje možemo naići u kazalištima.

Tako odjednom dobro vidim ako zažmirim na jedno oko, a lošije ako gledam na oba. U to doba moga života, nisam još karte smatrala dobrim i prilagodljivim građevinskim materijalom, više sam se pouzdavala u čvrste, nesavitljive materijale, koji su po mome tadašnjem mišljenju bili jedini kojima se isplatilo rukovati. Takav moj stav je u to doba najviše doprinio mom sveopćem čuđenju kako, a još više, zašto je došlo do pukotine u mojoj kuli. Pa kako je moglo doci do pukotine, a tako sam se trudila da sve sagradim po pravilima.

Ne baš odmah, trajalo je to i koju godinu, pa čak i nakon sto sam već shvatila da imam sustanarku, počela sam mijenjati neke svoje (pre)čvrste stavove i počela sam polako, ali sigurno uviđati da postojanje oštećenja u kuli, ne znači nužno da će se cijela građevina urušiti. To samo znači da je potrebno uvoditi nužne promjene.

Promjene u vidu uzimanja propisanih lijekova, prilagođavanja brzine hoda, prilagođavanja namještaja, promjene dioptrije u koliko je potrebno, promjene prehrane, adekvatna podjela vremena provedenog u aktivnosti i spavanju.

Puno tih stvari sam zapravo naučila još u školskim danima, ali nekako se to znanje pomalo izgubilo, najviše zbog želje za izgradnjom što čvršće i što stabilnije kule.

Danas samim time, pukotine koje mi je napravila moja MS sustanarka drugačije gledam. Naučila me da kruti i čvrsti materijali nisu nužno najbolje rješenje. Ponekad ovi fleksibilni i mekani mogu biti i te kako od koristi.

I da se ne zaboravi, tebe sustanarko, ne  smatram nekom katastrofom. Katastrofe otplavljuju i najpostojanije materijale. Ti si samo onaj nepozvani igrač rušitelj s početka priče koji samo želi sudjelovati u igri. No svaka pukotina ili djelomično urušavanje, samo u meni budi poriv za što kreativniji popravak.

„Ono što gradiš godinama, može biti uništeno preko noći, gradi unatoč tome.“ ( Bl. Majka Terezija)

Mirjana Krpelnik

FOTO: Amanda Jones/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.