Osvijestiti sebe u današnja bolesna vremena i ne prilagoditi se okolnostima trpi osudu, zamjeranje i prezir. Izreći svoje mišljenje s kojima se većina ne slaže je događaj za pamćenje, osobito na društvenim mrežama. Kako ova korona uzima danak u oduzimanju osnovne ljudske potrebe za komunikacijom, zagrljajem, rukovanjem, sve se svodi na razmak, masku, pranje ruku, laktanje i neke plesne pozdrave. Pitam se u što ćemo se pretvoriti kad i ako ovo jednom završi.
Zaštita
Sve vrišti za zaštitom od drugoga. Prije je to bio kondom. Sada smo educirani i na dnevnoj bazi imamo pravila da drugoga uglavnom shvaćamo kao prijetnju ili moguće zlo koje će se dogoditi ako se od istog ne zaštitim, svim vidljivim i nevidljivim oblicima zaštite. Jer to mi pruža sigurnost ili povećava vjerojatnost da sam siguran, i da je moje zdravlje bez ugroze. Koja iskrivljena stvarnost. Svakodnevno joj se prilagođavam. Jer nemam drugu opciju. Disati i govoriti pod maskom, 6-7 sati dnevno, je u najmanju ruku naporno. Kao neki okovi koji te pritišću, da ogromnu radost doživiš kada možeš disati slobodno i kad završi u radnom danu, ta čudotvorna procedura čiji rezultati su upitni. Dođe tada čovjeku da se makne, da živi negdje u šumi, bez radnog vremena, i s jedinom interakcijom prirodom, i par bliskih kontakata.
Korona i djeca
Svakodnevno viđam i ispiranje mozga različitim projektima za koje su objavljeni natječaji pod naslovima “Život s koronom”.
Odem s učenicima u prirodu, uzimamo predmete koje ćemo kasnije opisivati, nekoliko učenika uzme čičak.
Vraćam se u razred, upitam opiši mi kakvog je oblika, svi koji su to pronašli u prirodi kažu ima oblik korone.
Prije dvije godine dobivala sam odgovore kugla, krug, kugla sladoleda…
Bože, kuda ide ovaj svijet i što će biti s našom djecom…
Sabrina Pejić
FOTO: cottonbro /Pexels
