Kako je Uskršnji zeko od veselog običaja postao muka za roditelje

Kako je Uskršnji zeko od veselog običaja postao muka za roditelje

Uskrs nije toliko komercijaliziran kao Božić, no opet muku mučim s pitanjem što će djetetu „Zeko donijeti za Uskrs“. Ono ima neke svoje želje, no one meni djeluju pretjerano. Preskupo. U davnoj prošlosti djeca su se veselila šarenim jajima koje je u gnijezdo donosio zec, danas djeca traže puno, puno, više.

Sjećam se kada smo mi bili djeca, mi smo bili zadovoljni s malim poklonima, malim znacima pažnje. Uglavnom se radilo o slatkišima koje je mama s velikom ljubavlju i pažnjom posložila u gnijezdo koje smo mi djeca napravili od trave.

Dan danas uskršnje me gnijezdo podsjeća na to koliko je velika bila ljubav moje majke, koja je, usprkos tome što smo često jedva krpali kraj s krajem, uvijek pronašla novca da nas sa sitnim darom razveseli za Uskrs. Stoga želim gnijezdo imati i u svom domu. Da moje dijete jednom podsjeća na ljubav koju mi roditelji imamo za njega, i da ono, opet, tu tradiciju prenosi na svoju djecu.

Posebno me veselilo branje svježe trave i pravljenje gnijezda. Cijeli hodnik na uskršnje jutro mirisao bi po travi ubranoj na Veliku subotu. Miris svježe pokošene trave stoga me uvijek podsjeća na Uskrs i ono uzbuđenje zbog slatkiša u uskršnjem gnijezdu. Slatkiši i grickalice tada nisu bili dio svakodnevice kao danas. No, nije bila ni debljina u djece.

Veseli me i pomisao na uskršnji doručak. Jaja, šunka, rotkvice i mladi luk moraju se naći i na mome stolu. Dječje veselje zbog tucanja jajima, dio je odrastanja i moga djeteta. Osjećaj zajedništva kada objedujemo zajednički za Uskrs, prije odlaska na misu, nezamjenjiv je. Nezamisliv mi je Uskrs bez tog osjećaja. Kada nema obiteljskog zajedništva, kao da se gubi ona neprocjenjiva čar svih vjerskih blagdana.

Zajedničko bojanje jaja na Veliku subotu još je jedna stara obiteljska tradicija koju nećemo zaobići. Jaja tradicionalno bojamo prirodno, u lukovici, motamo ih u čarape, a unutra stavljamo različito bilje zanimljivog oblika kako bi ostao njihov otisak kao ukras na jajetu.

Moje dijete se jako veseli još jednom običaju, koji je, doduše, novijeg datuma i plod je konzumerizma koji se polako počeo vezivati i za Uskrs, kao i za Božić. Radi se, naime, o ukrašavanju kuće. Ove godine silno inzistira na tome da za Uskrs, osim umjetnim jajima na granama u vazi, i figuricama zečeva, kuću okitimo lampicama. Pa da nam dom svijetli kao da je Božić!

No, u pozadini njegova veselja oko Uskrsa krije se njegovo uzbuđeno iščekivanje poklona. Iako odavno ne vjeruje u Uskršnjeg zeca, nego zna da poklone u dućanu kupuju roditelji, slično kao i za Božić, nezamisliv mu je Uskrs bez poklona.

Upravo taj Uskršnji zeko, plod poganskih vjerovanja koja su se uvukla u proslavu Uskrsa i na neki način ga obilježila u dječjim životima, zadaje mi najviše muke. Silno bih željela razveseliti ga, ali kako razveseliti dijete koje uživa u obilju?! Kako razveseliti poklonom današnju djecu kojoj slatkiši ne predstavljaju nešto što se dobiva rijetko?! Kako razveseliti dijete koje ima previše igračaka, toliko da mu je igračkama gotovo zatrpana cijela soba?!

Želje koje iskazuje preskupe su i po mome mišljenju – sve i da novca ima u izobilju, a rijetko kad ga ima – neprimjerene za kupovinu tako malom djetetu. Kako donijeti veselje djetetu kojemu se želje svode na najskuplji mobitel u ponudi, profesionalnu opremu za snimanje, prijenosni PlayStation ili laptop?!

Bojim se da će mnogoj djeci, pa i mome djetetu uskršnje, kao i božićno darivanje postati vrijeme razočaranja. Vrijeme kada će se morati pomiriti s malim i skromnim darovima, umjesto skupim i velikim poklonima. Nadam se samo da će kad odrastu, kao i ja pamtiti, da su ih roditelji voljeli i darivali iz ljubavi.

Nadam se da će tako u život ponijeti neke druge vrijednosti, osim onih konzumerističkih. Nadam da će s vremenom prihvatiti da neke druge stvari, kao što je obiteljsko zajedništvo, ljubav i sreća imaju veću vrijednost od skupocjenih poklona.

S druge strane mnoga djeca ovih blagdana neće imati ni bogat uskršnji doručak, a kamoli poklone ili slatkiše. Živimo u zemlji u kojoj mnogi ljudi rade, a ne primaju plaće ili imaju plaće nedostatne za život, grcaju pod teretom kredita i ovrha. Možda je vrijeme da i mi ostali probudimo našu djecu iz lažnih uvjerenja da se živi bolje nego što se živi. Možda je sazrelo vrijeme da i našu djecu suočimo s realnošću, ma koliko tragična bila. Možda je sazrelo vrijeme da odgajamo za skromnost.

Teško je, jer razlike su velike, i ima onih koji će se na sva usta hvaliti skupocjenim poklonima koje su dobili. Ali, ne bi li poruka Uskrsa, kao i Božića, ipak trebala biti nešto drugo? Slavlje vrijednosti koje su nemjerljive novcem, i koje se novcem ne mogu kupiti.

Iva Kozarac

FOTO: Gustavo Zambelli/Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.