Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović jako voli jogurt. I strašno ju živcira kada ne može birati između različitih vrsta jogurta. Zato nikad nije voljela Jugoslaviju i jedva je čekala da se raspadne. Jer, ništa toliko ne iritira kao nedostatak izbora jogurta. Ni jednopartijska diktatura, niti kršenje čitavog niza ljudskih prava i sloboda.
Saznali smo to iz intervjua kojeg je dala austrijskom dnevniku Kleine Zeitug, što je izazvalo sveopći podsmijeh na društvenim mrežama i oštre kritike u javnosti. Kako je odmah razotkrio Faktograf, Jugoslavija je imala bar 85 različitih vrsta jogurta.
Ekonomski problemi
Osobno se stvarno ne sjećam koliko je jogurta bilo u Jugoslaviji. Jogurt je za djecu, a tada sam bila dijete, nužno zlo, nešto što se mora jesti. Ali, sjećam se da nije bilo Nutelle, Milke, Ariela i još niz uvoznih brendova koji su nam danas toliko važni da smo, zbog razlike u kvaliteti robe za zapadno i istočno tržište, u stanju dići i Europsku uniju na noge.
Sjećam se da se i hodočastilo u Trst po traperice i drugu modernu odjeću. Svojedobno su nam uveli i redukcije struje, par-nepar vožnju, a jedno vrijeme vladala je i nestašica banana i kave. Moja je majka tada nabavljala kavu od susjede čiji je suprug radio u Njemačkoj.
Čula sam i priču kako je jedna učiteljica zamolila roditelje dječaka, čiji je otac također radio u Njemačkoj, da u školu ne donosi banane, jer ih tu nema za kupiti. Djeca takozvanih gasterbajtera također su izazivala zavist tehnološkim novotarijama koje su imali čim su se pojavili na stranom tržištu: walkmanima, glazbenim linijama i videorekorderima, dok su njihovi roditelji to isto činili s mercedesima. Kasnije su se ljudi snašli, pa su vruću robu švercali preko granice.
Temeljna prava i slobode
No, Jugoslavija se nije raspala ni zbog jogurta, niti zbog Nutelle. Nije se raspala niti zato jer nisi mogao reći da si Hrvat, već iz Hrvatske, kako u istom intervjuu spominje predsjednica. To je, kako su vrlo brzo svi primijetili, netočno. Jugoslavija je, službeno, bila država ravnopravnih naroda i narodnosti. Hrvatska nacionalnost se upisivala u dokumente, dok je državljanstvo bilo jugoslavensko. Ustav iz 1974. godine svim republikama garantirao je pravo na osamostaljenje do odcjepljenja.
Nije se, međutim, tolerirao nacionalizam. Drugi je par rukava što se pod nacionalizmom smatralo svašta, čak i pjevanje benignih pjesama poput Vile Velebita, pa se tako hrvatstvo i hrvatski simboli nisu isticali.
Iako mnogi u razgovoru, i u tome predsjednica nije iznimka, raspad bivšeg sistema obrazlažu prvenstveno ekonomskim razlozima, činjenica je da se on urušio zbog nesloboda. Nitko ne želi živjeti u državi u kojoj mora strahovati od nekog „centralnog komiteta“. Ne žele da im netko određuje koliko će imati, što će raditi i po kojoj cijeni, hoće li se udruživati, koga će birati, što će govoriti, i u što će vjerovati. A to je bila druga, socijalistička Jugoslavija: jednopartijska diktatura u kojoj se njegovao kult ličnosti i posve kontroliralo društvo, politika, ekonomija i pojedinac.
Jednom prilikom rekli su mi da ljude ne zanimaju temeljne slobode i prava, nego samo da im je želudac pun. No, je li baš tako? Još uvijek je najveći prosvjed u povijesti samostalne Hrvatske onaj za Radio 101, kada se prosvjedovalo upravo za slobodu- slobodu medija. I to bi trebala biti jasna poruka svima onima koji ljudsko postojanje žele svesti na odabir između različitih vrsta jogurta.
Jelena Oberman
FOTO:Unsplash