„Ja se smijem, ja ne pričam na satu“, odgovara nam dijete nakon što smo pročitali primjedbu učiteljice u e-imeniku.
A primjedba kaže: „Učenik brzopleto piše, pa preskoči zadatke. Odličan uspjeh bi postigao da ne predaje pisanu zadaću prije vremena i da ne razgovara za vrijeme sata.“ Da razgovara za vrijeme sata, i tako ih ometa, upozorili su ga i drugi učenici iz razreda kada su si na satu razredne zajednice dijelili poruke.
„Ja sam dobio najviše poruka. Dobio sam deset takvih ceduljica, a jedan dečko je dobio jednu. Ne kužim“, žali se, kao da ne razumije da radi nešto pogrešno kada ometa nastavu.
Naše dijete je odličan učenik, rijetko dobije četvorku. Ima svega dvije, tri četvorke u imeniku tijekom cijele ove godine. Ali školu ne voli. Neki dan nam je rekao da „škola krade vrijeme za zabavu, a zabava je najvažnija“.
Priznajem da mi je taj dio u kojem mu svakodnevno moram dokazivati i uvjeravati ga koliko je škola važna najnaporniji dio odgoja. Da nismo roditelji koji na svakodnevnoj bazi i uporno uvjeravaju u to, vjerojatno bi, usprkos tome što je pametno dijete, bio loš učenik. A motivacija se sastoji od nagrada. Nagrade za dobar rad nisu samo igračke koje želi. Nagrada je i dopuštenje da igra igrice, ali tek kad ispuni školske obaveze. A ima pravo samo sat vremena dnevno. Dijete, priznajem, svakodnevno i uporno tjeramo da radi.
Poznajem roditelje koje to ne rade. Razmišljaju „neka se dijete samo nauči raditi, pa makar dobilo i lošu ocjenu i tako naučilo“. No, ne funkcionira to tako.
„Ja sam glup!“, požalilo mi se jednom njihovo dijete kad je kod nas došlo na igru. „Nisi ti glup. Jako si pametan“, odgovorih, „samo moraš uporno raditi i učiti da bi imao dobre ocjene.“
Ne znam kako si neki roditelji zamišljaju kako će dijete uspjeti u školi, a kasnije u životu ako ga ne motiviraju za rad. Ako ga ne usmjeravaju u pravom smjeru. Ma koliko to bilo mučno, naporno, zahtjevno i često na rubu suza ili s ljutnjom. A nama je zahtjevno. Život kao da nam se sastoji od konstantnih uvjeravanja. Koja traju. I traju.
Zaista ne znam kako ijedno dijete može uspjeti samo. Ostvariti svoje potencijale. Da, ima djece koju ne treba poticati, s kojom ne treba raditi. Ali, ti su pojedinci iznimke. Vole školu, vole učiti, vole raditi, zanimljivo im je pratiti što se događa na satu, fokusirani su na ono što se na satu radi. No, bojim se da s većinom nije tako.
Normalno je da postoji otpor prema radu. Kao što svako tijelo pruža otpor površini po kojoj se kreće, tako postoji i onaj psihički otpor. Otpor kad u nešto moramo uložiti napor. Pogotovo u vremenu kao što je ovo, kada su djeci dostupna sva ta zanimljiva i uzbudljiva čuda tehnologije. Daleko uzbudljivija nego što je učenje.
Shvaćam da mnogi danas nemaju vremena. Na poslu se ostaje duže nego ikad, a neki rade i po više poslova odjednom kako bi preživjeli. No, usprkos nemilosrdnim vremenima i prilikama, za djecu se mora pronaći vrijeme. Pogotovo da ih se nauči odgovornosti i ispunjavanju obaveza.
A s pričanjem i smijuckanjem pod satom ne znam što ću. Popričali smo s djetetom, ali nisam sigurna koliko mu je ušlo u glavu. Možda i ta razigranost prođe s odrastanjem. A možda i pritisak okoline, druge djece u razredu, urodi plodom. Ako ne upali, uslijedit će kazna. Jer drugog načina nema. Upozoriti dijete da nema tjedan dana igranja igrica, ako još jednom čujemo da je pričanjem i smijuckanjem ometalo nastavu.
Iva Kozarac
FOTO: Unsplash
