Prizivam u sjećanje jedan događaj koji je nedavno komentirala neka stručnjakinja za komunikacije i izrazila zabrinutost načinom i sadržajem komunikacije nekih saborskih zastupnika nazivajući ga „uličnim govorom“.
Imala sam spletom okolnosti, vlastitog izbora i odluke (što god), ne htijući ostati ravnodušna, sudjelovati u jednoj raspravi i još uvijek od nje pokušavam doći k sebi i do sebe. Odvojila sam vrijeme, pripremila argumente „protiv“, nadajući se nečem konstruktivnom i proaktivnom. Diskurs koji sam zatekla od onih „za“ je toliko žalostan do točke smiješnog.
Plasman prijedloga i konstruktivna rasprava pretvorila se u evaluaciju izborne kampanje, stvarajući tako vrlo primitivnu paradigmu „uličnog govora“ na lokalnoj razini, doduše izmještenu u mrvicu sofisticiraniji prostorni identifikator.
Krenulo je s procedurom i rokovima, do ogromne količine optužbi i prijetnji kojekakvim institucijama, do međusobnog glasnogovorništva interesne skupine. Kojoj je taj prijedlog jedino moguće rješenje, i ako se ne dogodi, sigurno sam zločinac ljudima koji na toj lokaciji nešto trebaju, a ako prijedlog ne bude usvojen, kao alternativno rješenje imputira se prijevara, lažna obećanja, a afirmacija istog je „mesijanski“ iskorak u bolju budućnost, inače ćemo svi pomrijeti od smrada i jada. Umjesto konstruktivne rasprave na dobrobit građana i građanki, svjedočila sam velikoj količini nezrelosti u nošenju s neuspjehom, verbalnom nasilju, s apelima na „savjest“, „Boga“, „brigu za građane“ i slično.
Ne biste vjerovali što sve stane u sat nečijeg vremena. Ono što u tim kriterijima za usvajanje prijedloga, doslovno zaudara su dvostruka mjerila. Dan, dva, prije ove rasprave, učinjeno je sve od strane istih tih, da beskorisni „pobožni“ uhljeb i dalje šteti, „sve po zakonu“, zamislite isto u roku od 60 minuta. Po mjeri onih koji ucjenjuju, koriste rasprave za samopromociju, dovode na osobnu razinu baš sve, ne shvaćajući još uvijek da je bog nezamjenjivosti prestao vladati, a vlastita nemoć u odnosu na život prema dalekozoru nazvanom „vidim dalje od svog osobnog interesa“, nadam se u budućnosti suvislim argumentima i 60 minuta u kojima će stati i nešto osim „šta tu ima samo za mene“.
I sigurna sam da ovaj „ulični govor“ dolazi od kućnog (ne)odgoja. Za to nije potrebno biti stručnjak za komunikaciju, dovoljno je da si iskren, i da znaš da svatko može dati samo ono što ima.
Sabrina Pejić
FOTO: Unsplash
