Zadnjih dana proučavam oglase za posao u Hrvatskoj. Odlučila sam se fokusirati na sadržaj. I izleti mi na nekoliko njih „Tražimo osobu“. Jesu li možda do sada tražili leteće tanjure da rade…ne znam. Ali potraga je sudeći po količini istog sadržaja za ista zanimanja (građevina, vozači-ce, kuhari-ce) veliki izazov za poslodavce. Većina od nas će pomisliti da je tome tako zbog egzodusa koji je dosegao, prema nekim istraživanjima, 25 posto.

Uspoređujući nas s Europom, bez obzira na raseljavanje ljudi iz naše domovine i njihove razloge (iako mislim da je svima isti), vidim da imaju na tržištu rada isti problem. Potražnju za radno sposobnima. To, inače, u uređenim državama, uključuje i osobe s invaliditetom.  Kod nas za „osobama“. Kojih nema. A nema ih ni u Europi. Gdje su?

Odgovor na to pitanje djelomično otkrivam u činjenici da je starosna dob prosječnog Europljanina/ke  55 godina.

Pitam se tko će raditi, i gdje, za 10 godina sa trendovima tipa rodilo se 24, umrlo 48….

Neki se pitaju kako zaustaviti raseljavanje Hrvata.. ali čini mi se, samo iz političke frivolnosti koja pod maskom brige za populaciju, čini upravo suprotno. Proaktivnost u tom smislu nazire se po primjeru grada Varaždina koji je spriječio svojim mjerama odlazak još četiri liječnika izvan Hrvatske.

Rješenje, dakle, postoji, ali ga se ne želi primjenjivati. Do tada, „tražimo osobu“. Dok je tražimo bilo bi baš ljudski, da se omogući ljudima da mogu živjeti od svog rada, da nisu dužnički robovi, da auto ili mobitel kao statusni simbol nisu zapravo pokazatelj duga ili na rate, da te neće ovršiti za 62,00 kune, da ti minimalac u drugoj državi omogućuje ono što trenutno u svojoj možeš samo sanjati, i tako redom kud god se okrenem.

Tražimo osobu.

Sabrina Pejić

FOTO: Unsplash