Šta se bijeli u gori zelenoj?
Nije snijeg. A nisu ni labudovi.
Nego postotci.
Čista petica. U ratama ili po hrvatski u obrocima, kako god, sve što nije u gotovini, ili kešu je u Hrvatskoj beskontaktno (dok ne dođe račun).
Osobito plaćanje. Ili povišica. Od pustih najava povišenja plaća dogodilo se nekoliko postotaka bez štrajka koji bi navodno bio po sat vremena, ako bi ga bilo. I to se zove sporazum. I ja bih sada trebala biti jako zadovoljna jer je netko ugovorio da mi je bolje sa 100 kuna mjesečno. Vrijeme utrošeno za takve pregovore, nekorišteni investitori za kapitalne investicije čiji je rezultat poslovanje s dobiti. Da se razumijemo, ružno je odbiti nešto što je netko dobio za tebe. Samo je još ružniji tako ponižavajući način u kojem se to ishoduje.
Nitko tko radi u prosvjeti nije tamo zato da bi poslovao s dobiti izraženoj u novčanim jedinicama. Niti zbog toga tamo radi. Ako i da, brzo je napusti.
Ishodovati pet posto u dvije rate je čin kojim se odašilje mišljenje o radu s djecom, o ljudima koji od svoje plaće kupuju papir, spajalice, klamerice, a dućani poput Offertissime i Tedija su im u ova vremena drugi dom. Ti isti ljudi, mahom žene, provode više vremena s djecom, nego roditelji ponekad. Jer žele da djeca uspiju čitati, pisati, brojati, i tako redom…za život. Za život u kojemu će im to trebati.
Žalosno je što netko tko bi trebao podići imidž i reputaciju struke i vratiti dostojanstvo pozivu, pristaje na ovako oblikovan dijalog. Jer vrlo je jednostavno postići rješenje za povećanje plaće. Ne zaključiti ocjene na kraju nastavne godine, do ispunjenja zahtjeva. Može se i tako štrajkati. Ali nema se hrabrosti. Ni volje. Krajnji doseg protesta je podići nekoliko transparenata u različitim inačicama „nije mi dobro“. I biti koji sat na nekoj atraktivnoj lokaciji. Formalizam pod maskom demokracije. I onda se ciklički izmjenjuju radnje: tipa danas pregovarali, pa sutra odbili, pa onda se pomirili (turska sapunica na hrvatski način).
Onome tko se zadovoljava s „bolje išta nego ništa“, ovo je odlično. Koštalo ga je 70 kuna mjesečno.
Dakle, dobit ću 100 kuna uskoro, a ostalih 150 u rujnu 2019. U međuvremenu sam saznala da će se inzulin kupovati. Uzmite, dakle, kroničnim bolesnicima kojima to doslovno život znači, a dajte prosvjeti jer mi ćemo se spasiti sa 250 kuna. Ono pitanje koje ostaje otvoreno je, zamišljam iste te pregovore za kolektive u kojima su većinom zaposleni muškarci…kakav bi bio ishod?
Sabrina Pejić
FOTO: Unsplash
