Kad si roditelj, strepiš.
To nekako krene s rođenjem djeteta i traje. Do kraja života.
Ne sjećam se svog prvog dana škole. To jest, sjećanja su mi maglovita.
Sjećam se da smo stajali u velikom, sivom predvorju škole i da se nisam osjećala dobro. Oko mene je bilo previše djece: sve je bilo krcato. Koga sam i poznavala, poznavala sam vrlo površno, budući da nisam išla u vrtić.
Sjećam se i da su nas prvoga dana u školu dopratili roditelji. Ali, samo prvoga dana.
Osamdesetih je naša avantura sa samostalnim odlaskom u školu započela odmah.
Danas nije tako: Djeca nam, obično, prve dvije godine osnovne škole idu u boravak. Uglavnom dolazimo i odlazimo po njih u školu automobilom. Parkiramo se na desetak minuta ispred škole, pokupimo dijete i brzo odjurimo svojim domovima. Mnogi kritiziraju takvu praksu jer „ u njihovo vrijeme nije bilo tako“, „stvaramo nesposobne generacije“, „djeca su nam nesamostalna“…
No, nekad nije bilo takvog prometa.
„Zašto naš semafor traje 14 sekundi, a automobilima 50?“, ljutito upita moje dijete, dok smo neku večer šetali kvartom.
„Vidiš kako malo pješaka ima“, odgovara mu otac.
I odjednom mi sine: pa zaista, više je ljudi u automobilima, negoli u šetnji!
Žalosna činjenica: krećemo se više, samo manje na vlastitim nogama. I u tom kretanju sve više jurimo, žurimo i sve smo bahatiji vozači.
Osamdesetih, kada sam ja bila mala, nije bilo tako. Sjećam se da je veliko parkiralište zgrade u našoj ulici zjapilo prazno. Na njemu su bila svega dva auta: jedan renault četvorka i prekrasan fićo, indigo plave boje, koja se presijavala pod noćnim lampama. O, kako sam željela tog fiću!
Naši roditelji mogli su nas, dakle, bezbrižno pustiti same u školu. Ja sam, s druge strane, sa svojim djetetom vježbala prelaske preko ceste i odlazak do škole pune dvije godine, koliko je trajao boravak. I još uvijek me strah.
Pretjerano?!
Mislim da nije.
Već prvog tjedna škole, zašamarala nas je surova realnost: devetogodišnju djevojčicu pri povratku iz škole na pješačkom prijelazu u Dubravi udario je vozač mercedesa. Djevojčica je završila u induciranoj komi.
Priznajem, iskreno, ja strahujem i brinem zbog prometa svakoga dana.
Kad si roditelj, strepiš.
To nekako krene s rođenjem djeteta i traje. Do kraja života.
Iva Kozarac
FOTO: Unsplash
