Teško je zadržati pažnju publike punih 45 minuta, ako si sam na sceni, ali 25-godišnjem plesaču Toniju Flegu u nedjelju u Hrvatskom glazbenom zavodu na zagrebačkoj premijeri plesne predstave „I’m alive“ je to uspjelo. Fascinantno plesačko umijeće, ali i glumački talent da ispriča priču, prenese emociju i iznese scenu u kombinaciji s odličnom koreografijom, glazbom, atraktivnim kostimima i vješto postavljenom scenom na kraju su doveli i do ovacija publike.
Punk i umjetnost
Predstava “I’m alive” koju je producirao TRAFIK i Platforma.Hr evocira razdoblje zlatnog doba 80-ih godina. Punk, visoka moda i umjetnost, bunt, pomicanje granica društveno prihvatljivog i umjetnički prihvatljivog teme su koje su podjednako aktualne i danas kao i nezaboravnih 80-ih.
Predstava prati britanskog umjetnika Michaela Clarka koji je, kako piše Andrej Mirčev, sinonim za radikalnu koreografsku praksu u kojoj se susreću klasični balet, ekscentrična moda Leigha Boweryja i anarhičan post-punk zvuk benda The Fall. Buntovan spram konvencija i hijerarhija, njegovo djelovanje 80-ih godina anticipira estetske postupke koji i danas čine okosnicu suvremenog plesa. On raskrinkava hetero-normativne rodne uloge što rezultira fluidnim utjelovljenima čije su konstitucije nestabilne i društveno subverzivne. Polazeći od premise da se sintaksa plesnog tijela oblikuje pod utjecajima koji (ne)svjesno bivaju preuzeti od drugih autora, odnosno autorica (u ovom slučaju Clark), solo „I´m alive“ istražuje procese transformacije i prevođenje koreografskih modela u nove izvedbene konstelacije, piše Mirčev. Zahvaljujući upravo dramaturgiji Andreja Mirčeva i intrigantnoj koreografiji, koju je osmislio plesač, koreograf, kazališni redatelj, mimičar, euritmist , plesni i kazališni pedagog Žak Valenta, vjerno je, dinamično i uzbudljivo ispričana priča o tom utjecajnom umjetniku.
Odličan autorski tim
Glazba ima poseban značaj u ovakvim predstavama. Ona može cijelu priču srušiti ili podići na neki novi nivo. Upravo ovo potonje dogodilo se s glazbom koju potpisuju Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević. Osim što doprinosi drami, uspjeli su i ocrtati unutrašnje stanje protagonista predstave.
Efektno su upotrebljene i poznate pjesme poput njihove obrade hita „Take a walk on the wild side“ Lou Reeda, ili primjerice „Starmana“ Davida Bowieja s kojim završava predstava. Ima svojevrsne simbolike u tome kada plesač u tom trenutku samo stoji na Bowiejevu pjesmu, ispred zastave EU, jedva susprežući suze i uspostavljajući kontakt s publikom samo očima.
Jednostavna, a efektna scenografija Magdalene Pederin koja se sastoji od praktički jednog madraca, čiji se izgled mijenja ovisno o radnji, pun je pogodak. Igre svjetlima za koje su zaslužni Žak Valenta i Mario Vnučec i multimedija koju su osmislili Ira Tomić i John Kardum savršeno upotpunjuju cijelu priču.
Posebna su priča kostimi. Kostimografi Lidija Lovrić Bošnjak i Nikola Barbir odradili su zaista odličan posao i oživjeli to razdoblje bunta, ali i neviđenog glamura i dekadencije prema kojem današnja moda djeluje kao običan, jeftini kič bez ikakve priče iza sebe.
Jelena Oberman
FOTO: Ira Tomić
