Dana 25. svibnja bio je stoti dan kako je kazališni redatelj Lovro Krsnik sat vremena dnevno ispred Vlade Republike Hrvatske na glas s građanima čitao naslove iz lektire dovedene u pitanje novom kurikularnom reformom. Nakon toga je, simbolike radi, čitanje zaključio „Hodom za važnost čitanja“. Istog dana i u istim trenucima dok se inicijativa Lovre Krsnika bližila svome kraju na Markovom trgu, započinjala je ‘lekcija iz demokracije’ gospođe Željke Markić zvana i znana kao „Hod za život“. Akcija je to, čije ćemo posljedice svi morati znati osluhnuti. Jer, gospođa Markić nam je bacila golu činjenicu u lice samim brojem sudionika povorke. Lekciju smo svakako dobili, a ona se tiče svih nas: onih koji su bili na Markovom trgu i onih koji nisu.
Osim redatelja Lovre Krsnika, spomenula bih još nedavne rezultate jednog istraživanja provođenog u Hrvatskoj gotovo pune dvije godine. A onda ću vrlo, vrlo malo reći i o praksi abortusa kao takvoj. To je problem dviju krajnosti, pa ću vas tamo i odvesti: u šetnju Auschwitzem i dvjema stranama njegovih abortusa u prvoj polovici 1940-ih … Ne, to ni najmanje nije rješiva dilema. I zato je najlakše s njome još nas malo i još jednom razdijeliti i zavaditi. ‘Divide et impera’ rekao je Cezar. A bio je on veliko genocidno đubre, ako ćemo, ruku na srce, biti baš skroz iskreni.
Kada je započeo sa svojom građanskom inicijativom, Lovro Krsnik, kojeg su policajci u prvih sedam dana javnog čitanja legitimirali sedam puta (ali se uskoro na njega i privikli, pa mu prilazili govoreći: „Evo, gospodin Krsnik je tu.“) zatražio je na policiji i dozvolu za ono što je činio, no otpratili su ga van iz policijske stanice riječima kako zaista ne treba baš nikakvu dozvolu da bi na glas čitao na Markovom trgu.
Naime, na rečenom trgu je bio uglavnom on sam. U prvih tko zna koliko dana čitanja ciljano ga je došlo poslušati i podržati 13 (trinaest!!) ljudi. Zašto? Zato što se Lovro Krsnik nije angažirao politički, nego društveno. Ključan je bio (ne)odziv građana, a i medija.
Također, on nije imao cijeli tim stručnjaka iza sebe koji bi mu stvorio web stranicu s prepoznatljivim i sugestivnim logom (primjerice slikom spaljivanja knjiga ispred Reichstaga) i s anketama koje bismo mi, obični građani, željni društvenog rada i sudjelovanja u promjenama na bolje, mogli ispunjavati. Npr. na koji način želimo volontirati u njegovoj inicijativi, i u sklopu toga dati sve relevantne podatke o sebi (te usput, u kućici ‘nije obavezno’ ispuniti kojoj župi pripadamo). Lovro Krsnik nije dao ogromne novce za balone, tiskane majice, plaćanje razglasa i honorara poznatom pjevaču. Naravno, nije nam ponudio niti žiro-račun na koji bismo uplaćivali novce, pardon – donacije, njegovoj inicijativi. Kao što je to učinila inicijativa „Hod za život“.
Prema istraživanju američkog Pew Research centra, Hrvatska se plasirala na visoko sedmo mjesto najreligioznijih europskih nacija, dok među katoličkim državama Europe držimo prvo mjesto. Zanimljiva je i činjenica da se 44 posto Hrvata smatra visoko religioznima, dok njih 58 posto smatra da je pripadnost katoličanstvu važno da bi se uopće smatralo istinskim Hrvatom.
Ne tako davno, Irska je bila izuzetno konzervativna ali i siromašna Europska zemlja, koja je vremenom postala bogata. Rast standarda doveo je do klasičnog pomaka prema postmaterijalnim vrijednostima.
Drugim riječima, što nam „Hod za život“ postaje popularniji i raste, to mi kao država postajemo siromašniji. A siromašniji jesmo za mnogo toga iz godine u godinu. Posljednje i najvažnije u čemu smo osiromašili jest sam narod, ljudi, Hrvati. Mahom su u obećanoj zemlji Irskoj, koja se – gle čuda – toliko obogatila da joj je porastom standarda porasla i individualna sloboda, samoostvarenje i prihvaćanje drugosti. Između ostalog. A mnogi Hrvati su otišli da žive u toj i takvoj zemlji. Umjesto ove i ovakve.
Stoga ne čudi da je aktivistica, koje su pokušale spriječiti povorku „Hod za život“, bilo svega petnaestak. Ne čudi ni to da su policajci prema njima bili ljubazni i pažljivi. Zašto i ne bi? To je samo šačica žena što u spavaćicama sjede na cesti … To je i razlog zbog koga je Krsnikov „Hod za važnost čitanja“ promašio. Nije imao za koga hodati. Ili za što. Ili, najbolje bi bilo reći, mi nemamo volje hodati za razloge koje nam je on podastro. Kao što nismo imali volje niti izaći na izbore već sutradan, u nedjelju 26. svibnja. Na njima je HDZ dobio 6,7% glasova, SDP 5,7% glasova ukupnih birača. Preko 70% nas nije na izbore ni izašlo.
Vrijeme je da se pozovemo na zdrav razum, iako se čini da ga slabo koristimo, i zaključimo jedino logično što se zaključiti da: odustali smo. Nalazimo se u raskoraku između generacije ljudi koji su rođeni krajem ’60-ih i na samom početku ’70-ih i njihove djece koja tek stasavaju. Cijelu generaciju ’80 progutao je mrak dosad provođenih politika.
Pred kraj ovog kratkog i gotovo nasumičnog presjeka hrvatske svakodnevice, rado bih ponešto rekla i o abortusu, prije svega i tek kao žena. Stoga ću s vama podijeliti iznimnu i ujedno bezumnu istinitu priču o nekad mladoj i perspektivnoj liječnici Giselli Perl.
Gisella Perl se rodila na samom početku prošlog stoljeća kao mađarska Židovka. Kao izuzetno inteligentna i sposobna mlada djevojka i žena, školovanje je završila ranije od svojih muških vršnjaka. Naravno, u to je vrijeme ujedno bila i jedina žena koja je bila tako visokoobrazovana. Njezin otac, zabrinut zbog toga, primorao ju je da se zakune kako će uvijek ostati „dobra Židovska vjernica“ što se ona potrudila i ispuniti. Kad god je mogla… Naime, nakon što je postala liječnica specijalizirana za ginekologiju, zaposlila se sa svojim suprugom u lokalnoj bolnici. Ali 1944. godine nacisti su svoje konačno rješenje počeli masovno provoditi i u Mađarskoj. Sa svojim roditeljima, sinom i suprugom završila je u Auschwitzu. Tu je stolovao dr. Mengele – Anđeo Smrti koji je u plinske komore poslao preko četiristo tisuća ljudi … Cijela je njezina obitelj također pogubljena u Auschwitzu, a da ona za to nije ni znala do kraja rata.
Dr. Mengele je odredio da ona vodi ambulantu za Židove. To ju je spasilo. Posebno je od nje tražio da mu prijavi svaku trudnicu. Obećavao je bolju skrb i hranu. Ubrzo je spoznala za strašne eksperimente koje je vršio nad njima i fetusima, a one koji bi i preživjeli slao je ravno u plinske komore. Tada se sebi zaklela da u Auschwitzu neće biti trudnih žena. Sve ih je upozoravala na sudbinu koja im se sprema u slučaju da se njihovo stanje otkrije. Bez ikakvih anestetika, antiseptika pa čak i bilo kakvih instrumenata golim je rukama vršila pobačaje na izgladnjelim, zlostavljanim i često uglavnom silovanim ženama. Učinila je to više od tri tisuće puta! Dešavalo se da su neke žene iznijele cijelu trudnoću ili došle u poodmakloj trudnoći, ali su izmakle budnom oku SS-ovaca. Gisella ih je porađala, a zatim vlastitim rukama gušila tek rođenu djecu! Ta djeca su bila unaprijed osuđena na smrt. Te žene bi također odmah bile pogubljene. Svoj vlastiti život riskirala je i nebrojeno puta više.
Doživjela je potpuni slom nakon završetka rata i pokušala izvršiti samoubojstvo. Preživjela je. Kasnije ju je sama Eleanor Roosevelt nagovorila da se vrati liječničkoj praksi. To je i učinila. Prije svakog ulaska u dvoranu u kojoj ju je čekala rodilja, podigla bi pogled k stropu iznad sebe i izgovorila: „Bože, duguješ mi jedno zdravo dijete.“
Ne želim ovom pričom naglasiti ni da sam za pravo na abortus, niti da sam protiv. Želim samo da dobro, dugo i duboko promislite i pokušate sami sebi dati odgovor na jedno jedino pitanje: Jeste li sigurni da želite tuđe pravo i tuđu odgovornost preuzeti na sebe?
Zorica Krističević
FOTO: Albert Laurence/Unsplash
