Čovjek je društveno biće. Koliko god nas neke navodne, nove, moderne spoznaje pokušavale uvjeriti u to da je samački život najkvalitetniji i najbolji mogući izbor pojedinca, pregršt dokaza dokazuje upravo suprotno. Dokazuje da su ljudi oduvijek bolje i uspješnije živjeli u zajednicama. Neki u većim, neki u manjim, ali većina stanovništva oduvijek živi u zajednicama. Zajednice su postojale čak i kod neandertalaca. Dozvoljavam mogućnost da nekim ljudima osama odgovara više od zajednice, ali smatram da je takvih ljudi ipak manje. Većini je kvalitetan društveni život vrlo, vrlo važan.
Multipla skleroza i društveni život
Kod osoba koje imaju dijagnozu multiple skleroze, a vjerujem da je tako i s masom drugih kroničnih bolesti, baš ova, društvena komponenta polako, ali sigurno sve više opada. Kod osoba koje su do tada imale bogati društveni život, ovakvav razvoj situacije mogao bi ih dosta pogoditi. Ako nas to jako pogodi, to je loše. Loše je jer može dovesti do drugih, ne baš sjajnih stanja u organizmu, kao što su depresija, nervoza, anksioznost… pa onda takva stanja pojačaju stres u organizmu koji onda može dovesti do pogoršanja osnovne bolesti. Zato bi bilo dobro maksimalno osvijestiti cjelokupni problem sa socijalnim kontaktima i prihvatiti novonastalu situaciju. Novonastalu situaciju koja se zapravo cijelo vrijeme mijenja.
Prvu i osnovnu stvar koju bi trebalo prihvatiti, je činjenica da nitko nije kriv. Unatoč tome što smo društvo koje zapravo voli tražiti krivca, koji je najčešće netko drugi, a ne mi, tu stvarno treba reći da za razvoj ovakve situacije zaista nitko nije kriv. Jer, koliko smo mi sami izbezumljeni i zbunjeni raznim promjenama u svom organizmu koje nas ponekad šoraju vrlo frustrirajućom frekvencijom, toliko je i naša okolina zbunjena, a i prestrašena tim istim promjenama. Teško im je razlučiti što bi bilo bolje, pustiti nas na miru ili ne dati nam mira. Teško je naći tu jednu idealnu mjeru da svi budu zadovoljni.
Ljudi koji odu i ljudi koji ostanu
Neki ljudi jednostavno otpadnu iz tvog života zato što imaju problem s prihvaćanjem promjena. Sve im je to nekako previše, pa ih možda uhvati strah da se ne mogu s takvim tvojim promjenama nositi, i jednostavno otpadnu. Za njima ne treba previše žaliti. Morali su otići.
Dio ljudi s kojima se družiš, udalje se potpuno ne namjerno. To su oni koji su zbunjeni tvojim promjenama i ne znaju kako bi s tobom razgovarali. Ne znaju do koje mjere smiju biti znatiželjni i ispitivati te o tvom stanju, a do koje mjere se moraju praviti da se ama baš ništa nije promijenilo. Ti su mi jako dragi. S njima se volim družiti.
Određen broj ljudi koji su npr. ljubitelji ekstremnih sportova, trčanja, cijelo noćnih izlazaka i takvih ekshibicija ,naravno ne mogu biti neka konstanta u tvom životu, ali zato mogu biti odlično osvježenja svakodnevice. I njih volim.
Određen broj ljudi je uvijek, ali uvijek tu. I s tobom prihvaća apsolutno sve. Ne ljuti se na otkazivanje u zadnji čas, može i želi slušati o tvojim problemima, može iznositi svoje, može jednostavno s tobom šutjeti ako je takva potreba. Takvi su najdragocjeniji i najrjeđi. Drugačije zapravo ne može niti biti.
Tu su naravno i ljudi koji su u istim problemima kao i ti. Oni su u svakom slučaju, posebni. Jako ih sve volim.
Društvo se promijeni
Što je zapravo bit cijele priče? Bit je ta da si još gore radimo ako stalno cmizdrimo za nekim drugim, prošlim vremenima kada nam je društveni život bio drugačiji. Naša priroda se promijenila, a neminovno je da se s njom mijenja i društvo. To je jednostavno tako. Treba to prihvatiti i probati se prilagoditi na najbolji mogući način. Pogrešno je i stravično iscrpljujuće stalno pokušavali društvo prilagoditi svojoj prirodi. Treba pokušati prilagoditi svoju (novu) prirodu društvu. Eto, jednostavno je i lako. U isto vrijeme, teško do bola.
„Spoznala sam paradoks, ako ljubite do boli, tada bol nestane i ostaje samo ljubav.“ (sv. Majka Tereza)
Mirjana Krpelnik
FOTO: Omar Lopez/Unsplash
