Priča ide ovako…
Bila jednom jedna djevojčica koja je voljela i šumu, i prirodu, i more. Ali je usput kopajući po šumi naišla na biser. Nije znala vrijednost, samo joj je sjaj bio jako privlačan. I tako, odluči ona uzeti ga i pokazati nekome tko bi joj o tome nešto znao više reći. Dilema je bila odmah ili malo pričekati. Vrlo uzbudljivo je imati neku svoju tajnu barem neko vrijeme. Osobito ako je čuvaš i ne znaš koliko vrijedi.
Svatko ima neke svoje male dragocjenosti koje posprema u ladice. I čuva. Za sebe. Za druge ili za neki trenutak.
I dok tako čekaš i čuvaš, pojavi se puno ljepote koja ti kazuje da možeš izložiti biser. I da neće izgubiti na vrijednosti i da ćeš uspjeti sačuvati dragocjenost ma koliko bila izložena svijetu i (ne)prilikama.
Pričam tako s jednom gospođom, i ne mogu vjerovati koliko „bisera“ je prosula predamnom, a ne poznajemo se. I meni se žurilo, i nije mi se slušalo, i pretvorih se u upitnik nakon njenog monologa. O nepravdi, o stanju u državi, o poštenim ljudima, o kriminalcima, o anđeoskim krilima na Dori …pa se mislim, Bože moj, što ova žena nema baš nikoga s kim bi podijelila svoja razmišljanja. Pa barem danas ako nikog nemaš uistinu, za virtualno imaš čudesa za dijeliti. Pitam se koji je njen razlog. Nadam se da joj je bilo lakše kad je sve to izbacila, ali osjećala sam se kao neko dvorište koje nije reciklažno.
Znači, žena uopće nema neki filter za informiranje okoline niti ima kriterij po kojem nešto nekome plasira. Jedino je važno da priča. Žalosno je što domovi zdravlja i redovi čekanja postaju mjesta gdje će se netko osjećati doživljen od drugog čovjeka. U sat vremena ja znam sve od Kulina bana, o ženi kojoj ne znam niti ime.
Ne osuđujem nikoga, ali ne volim kada nemam mogućnost maknuti se od onog što mi se ne da slušati. Po izrazu njezina lica shvatila sam i da njoj nije toliko ni bitno jel’ je netko uistinu čuje. Njoj je bitno da govori. Zapravo vapaj da je netko doživi.
Neko vrijeme osjećala sam krivnju jer sam trebala čuti razumjeti i utješiti, a to nisam napravila. I trebalo bi mi biti žao zbog toga. A eto nije. I shvatih da je njeno nezadovoljstvo kad se rodilo bilo jako nemoćno, a sada je strašno jer je naraslo. I uzelo maha do mjere da je potpuno nevažno kome, što, gdje i kako govori.
Bože pomozi da svi upoznamo nezadovoljstvo kao priliku da nešto promijenimo. Ili sebe ili način na koji promatramo ono što nas takvima čini. I da ljudi nisu mjesta za sanaciju vlastitog otpada. Nego komuniciraju i svoju privatnost dijele po nekim razinama bliskosti, a ne lokaciji i situaciji.
Sabrina Pejić
FOTO: Unsplash