Želje, čestitke i potrebe

Želje, čestitke i potrebe

Nisam sigurna postoji li još uvijek, no nekada je postojala radijska emisija- želje, čestitke i pozdravi. Tu su ljudi zvali i u eter ostavljali svoje lijepe želje, najčešće upućene novopečenim mladencima, uz prigodne skladbe. Znalo je tu biti krasnih želja, no puno više se čovjek mogao nasmijati često upotrebljavanim tekstovima i frazama. O prigodnim skladbama neću ni govoriti.

Sličan princip se od kada imam sustanarku, događa i u mom životu. Ne uvijek nužno tim redom, ali princip je sličan.

Želje. Što se tiče želja, postoje dvije osnovne podjele, moje želje i tuđe želje upućene meni. Moje želje su prevrtljive do krajnjih granica. Nisam sigurna ima li to direktne veze sa MS-om, ali rekla bih da ima. Ponekad se zaista znam uhvatiti kako dozvoljavam svom umu da nekontrolirano plovi po svijetu želja. Tako mi može u jednom danu svašta pasti na pamet. Od toga što mi se baš jako jede ili ne jede. To se može promijeniti i nekoliko puta dnevno. No treba naglasiti da je to promjenjivo do te mjere da ponekad kada i nešto skuham što sam željela, samo malo pojedem. Ne želim više.

Čudno je to s tim jelom. Baš ponekad zeza. Mislim da to malo ima i veze sa količinom lijekova koje ponekad unosim u organizam.

Dalje se javljaju želje za odlascima na razne destinacije. Danas ujutro mi se baš nekako putuje na more, poslijepodne već možda u neke toplice, a navečer se može dogoditi da npr. vidim avion i odmah poželim da sam u njemu i putujem u neku daleku toplu, a ponekad i hladnu zemlju.

Onda ponekad baš jako želim u kino, sutra u kazalište, pa se predomislim i zaključim kako bih najradije na koncert.

Razna odjeća i obuća koja mi baš treba, često dolazi u paru sa kućnim potrepštinama i već imam u glavi odlaske u razne shopping centre radi razgledavanja istoga.

Ima tih svakodnevnih želja koje mi ne daju mira, koliko god hoćete. Ne znam ni ja točno zašto me oblijeću, ali stalno su prisutne. To je opet sigurno njeno maslo, hoće da se osjećam loše kada ih ne ostvarujem.

Želje koje drugi ljudi upućuju meni, možemo spojiti sa čestitkama. Tako kada se sa nekim susretnem, a taj zna da nisam sva svoja, jer ipak mi dio organizma pripada i njoj, često u jednom dijelu razgovora počinje upućivati lijepe riječi sa željama da što duže održim ovakvo mirno stanje. Takav razgovor često još bude i popraćen čestitkama na dobroj formi i izgledu. Čovjek točno osjeti kada je taj razgovor dobronamjeran, kada ti osoba stvarno želi dobre i lijepe stvari, bez da pritom pametuje što bi trebao napraviti sa svojim životom. Isto tako ne možeš ne razlikovati čestitku za dobar izgled.

Kada ti je uputi draga osoba koja te voli i koju ti voliš, vjerujte mi da puno drugačije zvuči od onoga samo znanca koji ti time pokušava poručiti da (pre)dobro izgledam, a tvrdim da mi je nešto.

Bolestan čovjek valjda mora uvijek izgledati grozno. Bolesno. Da, zanimljivo je kako takve nikada ne srećem npr. odmah nakon pulsne terapije. Uostalom, imam urođeni gen mladenačkog izgleda, i još uz to stvarno redovito vježbam, i nisam ja kriva što onda to skoro pa skroz prikrije ono duboko u meni. Nerijetko oni drugi, na kraju razgovora pitaju, pa kakva ti je to uopće bolest? Najčešće tada samo kratko odrežem – bolest živaca. Pa neka si misle što hoće.

I tako je sa tim željama i čestitkama ponekad podosta kaotično. Ja bih jedno, ona drugo, moji doma treće, i onda na moju veliku žalost, a i ljutnju, tu puno češće moram popustiti njenim potrebama. Evo, priznajem. Priznajem da su njene želje zapravo ispravnije. Ispravnije su u slučajevima kada me odgovore od dalekih i napornih putovanja u svakom smislu. Napornih zbog duljine puta, količine novaca koja bi mi mogla zatrebati, i nemogućnosti kvalitetnog odmora kojeg obje volimo.

Zatim shvatim da su njene želje glede odjeće, obuće i potrepština zapravo puno potrebnije i korisnije.

No ja se često ne dam. Ne dam se svojoj dječjoj tvrdoglavosti. Ne dam se svom djetinjem uživanju u inzistiranju na nekim stvarima. To me često nepotrebno uznemiri. Tada osobito posežem za molitvom. Bogom. Biblijom. I tek  tada postignem mir. Mogu razlučiti razliku između smiješnih želja i pravih potreba.

„Dok si živ, kušaj narav svoju, vidi što joj šteti, i to joj uskrati.“ (Sir 37,27). U životu je stvarno vrlo važno dobro razlučiti što su prave potrebe, a što samo obične želje.

Mirjana Krpelnik

FOTO: Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.