Slučaj Huanito

Slučaj Huanito

Nema nikakve potrebe iznova objašnjavati što mislim pod pojmom „slučaj Huanito“, s obzirom na to da se o dotičnom čovjeku danima raspravlja. Oprostiti ćete mi, ali ne mogu u ovom slučaju biti potpuno nepristrana, jer Huanito je jedan od nas. Jedan on nas koji se svakodnevno borimo sa jednim ogromnim spektrom simptoma, što vidljivim, što nevidljivim.

Makar možda ljudi misle da o multiploj sklerozi znaju puno, vjerujte mi na riječ, ne znaju. Niti mi je često ne možemo dokučiti. Izgubljeni smo. Izgubljeni smo u svoj silini simptoma koji se od čovjeka do čovjeka razlikuju i samim time, izgubljeni smo u raznim vrstama lijekova i pripravaka sa kojima se liječimo. Liječimo? To je vrlo nadobudna riječ, jer prava je istina da lijeka nema. Postoje razni farmaceutski pripravci koji uspješno ili manje uspješno djeluju na simptome, možda tijek bolesti i u nekim slučajevima poboljšavaju kvalitetu života. Da su zaista lijekovi, trebali bi i izliječiti.

Na većinu tih farmaceutskih pripravaka, organizam se može naviknuti, pa s vremenom čovjek mora povećavati dozu. No to nikoga od nadređenih institucija ne brine previše jer se legalno mogu (i najčešće se samo kupuju) kupiti u apoteci.

Koliko sam uspjela shvatiti, Huanito se jako dugo bori sa multiplom sklerozom, i svojevremeno je bio u jako lošem stanju. No sam je pronašao svoj pripravak koji mu omogućava koliko toliko podnošljiv život. Međutim, javio se jedan problem. Taj pripravak se nažalost dobiva iz biljke indijske konoplje, popularnije pod nazivom marihuana. Svojevremeno, taj pripravak se mogao nabaviti legalno u našim drogerijama, međutim ima jedan mali, sićušni problem. Njegova cijena je i više nego dvostruko nadmašivala invalidsku mirovinu.

Da, kada saznaš za dijagnozu, vrlo brzo imaš puno savjeta kako bi što kvalitetnije mogao provoditi dane. No, nikada nitko ne spominje da je takav „zdraviji“ život, koji obiluje voćem i povrćem iz eko uzgoja, šetnjama u planinama, šetnjama uz more, raznim dodacima prehrani, hobijima koji te opuštaju, masažama, toplicama i sličnim blagodatima, skup i onom čovjeku koji može normalno raditi osam sati, bez bolovanja. Da skratim, u jednom momentu ti je potrebno puno više novaca, a imaš ga sve manje.

Tako je naš Huanito tome pokušao doskočiti i sam je počeo uzgajati marihuanu u svom dvorištu. Počeo ju je uzgajati da ublaži svoje simptome, ne da ih izliječi. Znam, to po Zakonu RH spada u zabranjenu i kažnjivu radnju. A zakon se kod nas u državi strogo poštuje i za svakoga je isti.

Ili možda nije?

Možda i nije. Možda ipak ovisi o tome koliko novaca imaš, koliku moć imaš, pa se tako u jednom slučaju ubojstva dvoje ljudi, čovjek može ˝izvući˝ mogućnosti robijanja uz izliku da ima dijagnozu.

U drugom pak, zbog dijagnoze s kojom se nemoguće boriti, makar nisi nikoga ubio, čak niti ugrozio, samo si sebi pokušavao pomoći, ali si, je li prekršio zakon,  čovjek završava u zatvoru.

Da ne bude zabune, ja sam za to da se zakon poštuje. Pravno gledano, normalno je i u redu, da platiš kaznu ili završiš u zatvoru ako sadiš marihuanu, ali isto tako je dobro poznato da postoji nešto što se zove olakotna okolnost.

Ne mislim moralizirati niti filozofirati. Samo bih htjela da si probate zamisliti kako izgleda jedan dugotrajni bolni spazam. Najsličniji je onom trenutku kada si trčao dugo i brzo i odjednom moraš stati jer osjećaš jake bolove ispod slezene koji nikako ne prolaze što god činio. E to je samo početak. Početak agonije boli koja se širi i savija tijelo u nemoguće položaje. I ne prestaje, ne prestaje, nego boli do besvijesti.

Tako Huanito nije bio samo osuđen na kaznu zatvora nego i na nepodnošljive bolove i razne druge „ljepote“ koje MS pruža.

Zato, baš zato što znam da bi bio osuđen na strašne muke, i zato što znam da koliko god nas oni uvjeravali da smo svi pred zakonom isti, nije tako, i zato što znam da se za svaku mrvicu olakšanja moraš potpuno sam izboriti, nikako, ali nikako ne mogu osuditi Huanita za to što je činio.

I iskreno, nije me briga da li je predsjednica odlučila pomilovati Huanita zbog sućuti ili predizbornih bodova, podržavam je.

To je moje skromno mišljenje o ovom cijelom slučaju, i vjerujem da ima dosta nas koji slično mislimo. Dosta nas, MS boraca. Vjerujem da ima i njih koji se sa mnom ne slažu, i smatraju da Huanito zaslužuje zatvorsku kaznu. Svatko naravno, ima pravo na svoje mišljenje. Samo treba biti na oprezu, jer je tanka granica između izražavanja mišljenja i osude. I još tanja iz prelaska od njih do nas. Takve se stvari događaju, doslovno preko noći.

Mirjana Krpelnik

FOTO: Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.