Iza ogledala (3): Nema vuka

Iza ogledala (3): Nema vuka

Šetam šumom. Osjećam da je sve oko mene jako bogato. Zvukovima, mirisom i otpuštenim lišćem, plodovima, sve počinje na š… šušti šum… šipražje… Boja živih, hladnih, toplih… izobilje…

I tako šećući sretnem staricu. Ima preko 70. Sjedi na jednom panju, a u desnoj ruci ima štap.

Promatram njeno lice. Bistre oči, mudrost je ispisana na licu te žene, u svakoj bori koju sunce uočava, pa se na tren čini, da iz nje izlazi svjetlost.

Nakon nekoliko sekundi priđe mi baka i veli: “Tražim kestenje.” Hm…što reći?  Na pamet mi momentalno padne hrpetina zakona počev od šuma pa dalje, i šta je sve zabranjeno, osim kesten u šumi gledati. I tako dok je gledam, ona zabrinuto čeka, zašto ništa ne govorim. Velim joj:  „Bako, samo tražite, i pazite da ne padnete, jer vidim, da nosite štap.“

Nije od onih baka koji su shrvane malom i nedostatnom mirovinom, usamljenošću jer je djeca ne posjećuju, radost izlazi iz njenih usta. Veli baka: „Volim šumu i brati kestenje. Šuma mi je ponekad jedino društvo.“ Počinjem shvaćati u sekundi zašto se ljudi s vremenom sve više okružuju stablima, a manje ljudima. Velim baki: „I ja volim šumu. I šetnju.“  Ona će meni: „Znaš, ponekad je dovoljno samo malo strpljenja. Sve što te muči prođe. Ne sumnjaj u sebe! Možeš ti to, drago dijete.“

Da se razumijemo. Moja vlastita logika neće protumačiti nikad ovaj dar. Iz jedne, reklo bi se, obične šetnje šumom. Starica je objasnila moj život u tri rečenice.

Potpuno nepoznata osoba. Zahvalna. Koračam dalje razmišljajući kako joj zahvaliti i jedva čekam novu šetnju šumom. Hvala ti, bako.

Hvala ti, Bože.

Statistike:

razgovor s bakom: 10 min

provedeno u zahvalnosti: nemjerljivo ljudskim mjernim instrumentima

#neprocjenjivo

Sabrina Pejić

FOTO: Unsplash