Mogu, ali neću

Mogu, ali neću

Pomalo grubo zvuči ovaj naslov, znam. Nema veze, život je puno grublji. Život te ne pita ni da li možeš, ni da li hoćeš, ni da li želiš. Jednostavno ti samo servira neke stvari i pušta te da se nosiš s njima kako god znaš i umiješ.

Uz to, stalno nešto učiš. Nikada ne prestaješ učiti. Najprije su to nešto primitivnije vještine kao što su hodanje, govorenje, trčanje, skakanje, nešto kasnije čitanje, pisanje, računanje, pa još kasnije razno drugo školsko gradivo…

Paralelno s time učiš razna nametnuta i primjerena pravila ponašanja, i najteže je od svega pravilno primijeniti u životu ono što si naučio.

U mom slučaju, moja MS sustanarka vrlo efektno mijenja razne moje naučene i stečene obrasce ponašanja. Priznajem, ne ide to baš tako brzo, a kamoli glatko, no neke spoznaje vjerovali ili ne, su mi donijele golemo olakšanje.

Jedna od tih je definitivno, pretjerana samostalnost. Da, potrebno je u životu puno toga naučiti i znati. S time se i više nego slažem. Nitko od nas ne zna u kakvoj situaciji i okruženju se može naći i koja vještina bi mu možda mogla i život spasiti. S te strane gledano, što više toga znaš, to bolje.

Tako sam ja tijekom života rado svašta naučila raditi. Od kuhanja, pečenja kolača, izražajnog čitanja, pisanja, pjevanja, do mijenjanja žarulja, krečenja zidova, postavljanja samoljepljivih tapeta, provjere količine ulja u autu i sitnih popravaka tehnologije. Ovo zadnje nažalost sve manje radim jer više baš i nema nekih mehaničkih kvarova. Sve je više-manje elektronika. Fali mi to malo. Baš me zanima kako bi nas dvije danas u paru uspijevale alkoholom čistiti glavu od videa.

Dobro, poanta je da bahato mogu reći da svašta znam. Jednako tako puno toga i radim. Ili bolje rečeno, radila sam dok mi volju nije ona počela pomalo preuzimati.

Tako sam od onoga – mogu ja sama obaviti ogromni shopping, vozikati od kud god, do kud god treba, obavljati kojekakve druge stvari po kući i izvan nje,  počela silom prilika govoriti da ne mogu.

Vjerujte mi, kada sam prvi puta sebi, a i drugima, morala priznati da nešto ne mogu, jer znam da ću nakon toga imati možda preveliku potrebu za snom, ili ću se osjećati totalno smlavljeno, ili ako zaista pretjeram, moguće da ću završiti u relapsu, osjećala sam se grozno. Manje vrijedno. Posramljeno.

Tako sam se ja dugo trsila i prkosila svemu i svačemu kako ne bih osjećala tu grozotu od nemoći i kako bi drugi ljudi valjda vidjeli da ja nisam sada ništa lošija od onih dana kada sam mogla sve.

No je li i tada bilo potrebno raditi baš sve? Sada znam da nije. Sada znam da sam možda neke stvari ipak mogla drugačije. Mogla sam prepustiti neke stvari nekome drugome. Sada to znam. Isto tako znam i to da mi je trebala ona, da mi na to ukaže. Kako je nekad čovjek blesav. Najgore je što zapravo ni sama ne znam zašto sam si to radila.

Što danas i kako radim. Ne baš svaki put, ali učim. Naučila sam pristojno reći neću. I plus, počela sam uživati u tuđoj pažnji.

Kada netko nešto želi učiniti umjesto tebe, ne znači nužno da misli da si nesposoban ili glupav. Tog osjećaja se također vrlo teško riješiti.

U muško – ženskom odnosu, također sam popustila. Ne znam da li to moj suprug primjećuje, ali ja primjećujem. Tako dozvoljavam da me vozika, da radi svašta po kući, da preuzima inicijativu u raznim stvarima.

Tako mi je neki dan samo rekao da se spremim i da idemo nekud van. U nekoj bivšoj situaciji bih vjerojatno prije upada u auto morala sve znati. Kuda idemo,  hoćemo li tamo što jesti, piti, hoćemo li puno hodati, sto puta bih se presvukla, a najvažnije od svega, ne bih voljela neplaniranje.

Danas, zahvaljujući njoj i njenim novim učenjima, samo sam rekla ok, i dozvolila svom muškarcu da se za sve pobrine. Ali baš za sve. Govorim možda u njegovo ime, no oboje smo uživali u tom kratkom izletu. I ne, neću vam reći gdje smo išli.

Tako mu također bez straha sve češće „dopuštam“ da obavi apsolutno cijeli shopping.

Mislim, mogla bih ja sve to, naravno, ipak sam, hvala Bogu pokretna, ali neću. Da, neću. Neću više raditi sve što znam i umijem samo zato što sam tako nekada naučila i zato što se „tako mora.“

Oduvijek sam voljela i željela pomagati ljudima, no možda je došlo vrijeme da dopustim da se više meni pomogne. Pa i Isus je dopustio da mu se pomogne. Kada je treći put pao pod križem, dopustio je da mu drugi pomognu da se digne. To nije umanjilo činjenicu da je i dalje bio Isus.

Mogu ja. Mogu ja sve kao prije. Samo sada ipak ponekad neću.

Mirjana Krpelnik

FOTO:Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.