Jeste li sreli ljude?

Jeste li sreli ljude?

Ljudi su dar. Zli ili dobri. Relativno. Jer svi postojimo s razlogom. Sretoh tako jednog čovjeka kojem sam zahvalna jer je otkrio u meni dar koji nisam znala da postoji. (Nije mi bitno znati i dobro je za njega ako toga nije svjestan). To mi je prvi susret s čovjekom koji me promijenio nabolje, a nisam to morala otkrivati kroz neugodu ili loše iskustvo. Ima dana kada se tome čudim. I želim zamrznuti to čuđenje da ne bih u realnosti nešto pokvarila, svojim uplitanjem.

Ne znam jeste li doživjeli takvo nešto, ali vrijedi svakog trenutka. Mislim da je to čas kada se duša rastane od tijela, a još uvijek živi u tijelu. I hoda i miriše. I od tog trenutka sve je drugačije. Doslovno, osoba i susret te promijeni. I više ništa nije isto. I znaš da si prije te osobe bio drugačiji.

Ovo nije nikakav hvalospjev ljudskoj grešnosti, nego udivljenje određenom konceptu koji je iz čovjeka uspio izvući ono lijepo dobro i kreativno. A ta svrha, smisao i potreba živi. Bez obzira susreo se više ili ne. I nebitno ti je jel’ taj netko živ ili mrtav. Jednostavno je fatalan. A nisi umro. I promijeni ti percepciju svega. Od okusa čokolade, do vode, preko mosta, do svih ostalih odnosa koje ćeš imati sa sobom, drugima, i Onostranom.

Svi životni sokovi koji daju snagu i otkrivaju najbolju tebe dogodili se s čovjekom….Otkrivaju nove puteve, talente i smjer u kojem ti je ići…a da sliku i ton ničim ne pokvariš. I to ti nekako svaki dan bude novo otkriće, a ne osjećaš se loše, neugodno ili da si neznanac sa samim sobom. Nego ti je ta bliskost na najjače, pomaže da budeš bolji. Sebi i drugima.

Nekad se pitam je li to bila ljubav ili neka njena dobro kopirana inačica. Ne vjerujem u drugi dio svoje rečenice, jer kopija trune, a original živi i ne može se reciklirati ljudskim nastojanjima.

Lijepo mi je znati da mogu puno toga što prije susreta nisam znala da mogu. I nisam vjerovala da to u meni postoji. Očito je čovjek potreban kao biće odnosa u kojem se ostvaruje u cijelosti. Jedino i tada. U susretu. Zašto se moralo baš tako zbiti odgovora nemam, ali sam sretna u tom neznanju, iako vele da sva zla kreću od njega. Uvjerih se da to nije točno. Susretom. Koji mi je promijenio život. Hvala ti Bože. Ma gdje bio sad ti čovječe…znaj da volim ono što si u meni rodio.

Često čujem „ljudi su govna“, ali ima onih nekih ljudi koji baš zato što su takvi, od nas mogu napraviti cvijeće. I zato ne vjerujem da su ljudi govna. Oni su takvi kakvi jesu i svi daju ono što su primili. I ne mogu drugačije. Bili nam „govnasti“ ili „cvjećasti“ još uvijek se mogu diviti ljudskom obličju jer je u mogućnosti svojim postojanjem učiniti mene boljom.

Ako ga vidim kao priliku, a ne kao prijetnju. Želim vam svima puno puno prilika jer prijetnje vode u očaj. I unište životni sok. A u svima nama je još puno soka. Bez obzira što se u svakodnevnici i teretom života imamo pravo osjećati „iscijeđenima“. Uz čovjeka nije nužno da je to istina. Puno sreće u čuđenju. I izvucite najbolje za sebe. Kako god se pritom osjećali. I slobodno možete pritom biti živi koliko god netko fatalan bio. U svakom udahu se krije dar i prilika.

Sabrina Pejić

FOTO: Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.