Isplati li se više tražiti talent ili tražiti veze?

Isplati li se više tražiti talent ili tražiti veze?

Razmišljam intenzivno što će biti moje dijete kad odraste. Voljela bih kad bi mu se iskristalizirao kakav talent, a žao mi je što ja kao roditelj nisam u stanju to prepoznati.

Posebno mi je to žao jer ni naš sustav nema neki razrađen postupak prepoznavanja talenata, pa oni kod nas uglavnom – propadaju. Osim u glumi i glazbi. Iako je konkurencija velika, ne može se dogoditi da netko netalentiran nastupa na pozornici. S druge strane društvo nam vrvi netalentiranim i nemaštovitim ekonomistima i pravnicima.

Ekonomija i pravo odavno su postali studiji za one koji ne znaju što bi, osim da bi htjeli imati dobro plaćen i siguran posao. Ni s učiteljskim fakultetima nije ništa bolje. Pohađaju ih i oni koji nemaju nikakav talent za rad s djecom, jer se tako nešto kod nas ne ispituje. Obrtnička zanimanja, pak, kao da su rezervirana za one s lošijim ocjenama bez obzira imaju li interes ili dara za takav rad. Zašto ne bi bio vodoinstalater ili automehaničar, na primjer, netko tko ima sve petice u školi? Upravo to kod nas je nezamislivo. Jer se posve zanemaruje talent i podcjenjuju zanimanja.

Živimo u sredini gdje nitko ni ne teži za nečim višim i boljim. Osim u sportu i umjetnosti. U ostalim granama prevladava osrednjost i podobnost, a čovjek se uspije realizirati tek na temelju veza i poznanstava. A svi su toliko puni sebe, kao da su osvojili Mount Everest, a nisu se popeli ni na omanje brdo. I to je ono što me muči, ono što bih voljela da se promijeni kod nas za moje dijete, kad već nije moglo za mene.

Nije svugdje tako. Davnih dana gledala sam neki dokumentarac o tome kako se s djecom radi u drugim zemljama. Japanska djeca rade vrlo ustrajno i naporno i tako, u posve uređenom i radoholičarskom društvu, napreduju. Japanski sistem pomalo je i brutalan. U dokumentarcu jedna učenica priča kako spava svega četiri sata, jer ako spava pet, neće imati dovoljno vremena za učenje i imat će loše ocjene. A loše ocjene znače propast.

Ne bih htjela ni da mi dijete živi u takvom društvu, posve suprotnom od našega. Svidio mi se, međutim, njemački sistem. Oni talente prepoznaju još u osnovnoj školi. Psiholozi rade procjene svakog djeteta, na temelju stručno razrađenih testova, i tako ga usmjeravaju u zanimanja za koja pokaže talent. Stoga i ne čudi nimalo što je Njemačka najproduktivnija i najuspješnija zemlja Europske unije. Zašto se ne ugledamo u nju?

Znam, odgovorit ćete, problem je u korupciji i nepotizmu. Pomaka nema, jer bi svaki pomak značio da se moramo odreći ta dva zla. A to je teško. Pogotovo kad je tako duboko ukorijenjeno u sve pore društva, od onih najmanjih do onih najviših. No, korupcija i nepotizam neće nam pomoći da imamo društvo sretnih ljudi.

Čak i oni uhljebljeni, koji su do sigurnog radnog mjesta došli putem veza i poznanstava nisu sretni. Jer, ni oni ne rade ono za što su talentirani, za što imaju interes i što vole. Posao je nešto na čemu ćemo provesti najveći dio života. Bilo bi poželjno da zato volimo što radimo, kao da je hobi, a ne posao u pitanju. Bilo bi poželjno da smo i pritom za to talentirani. Zbog društva, ali još više zbog nas samih.

No, kako sada stvari stoje bilo bi mudrije da djetetu tražim veze, nego da se pitam za što je talentirano. Ja se ipak pitam jer želim vjerovati da će se stvari promijeniti na bolje, jer želim njemu dobro. Želim da većinu svoga života provede na poslu za koji je obrazovan, talentiran i kojeg voli. Tražim li puno?!

Iva Kozarac

FOTO: Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.