Djeca podrezanih krila

Djeca podrezanih krila

Uvijek me uhvati strah kada čujem da mi je dijete tiho. Pogotovo kada nije samo, nego u društvu. „Spremaju neku spačku“, obično pomislim, i zaputim se u njegovu sobu. I najčešće ne griješim. Kada je dijete tiho, pali se crveni alarm u mojoj glavi.

U našem je domu uvijek živo. Kako i drugačije može biti s djetetom u kući? Djeca obično pršte od veselja, živahna su, i poprilično bučna kada se igraju. Mene to ne smeta, naprotiv jako me veseli. Djeca u moj život unose veselje.

Ima ljudi koje to smeta. Ne podnose dječju graju, iritira ih, ometa. Najradije bi da je u kući tiho kako u kakvoj crkvi ili hramu. Takvi nisu za djecu. Trebali su možda razmisliti o kakvom samostanskom ili monaškom životu. A nisu. I sada s djecom pate, a i ona s njima. Obostrana je to patnja koja nema smisla. Nije svatko za dijete. A neki ih imaju samo zato što je red imati djecu. Ako si već u braku. I sve im je nekako tako po nekakvom redu. Imaju dvoje djece, kako i taj neki nepisani red nalaže. U kući im nikad nije nered, u kući im vlada red i disciplina, djeca im nikad nisu bučna, nego tiha, samozatajna i mirna.

Poznam takvog čovjeka koji ne podnosi nered. Njegova kuća je uvijek savršeno uredna. Sve stvari su uvijek na svome mjestu. A ima djecu. Iz moje perspektive i perspektive mnogih roditelja, to mi se čini čudnim. Jer, djeca uz vrisku, obično naprave i popriličan nered. No, ne i njegova djeca.

U društvu odraslih ta su djeca poprilično suzdržana i samozatajna. A kad kažem poprilično, to ozbiljno i mislim. Kao da su im podrezana krila. Ukradeno veselje. Uvijek kada sam ih vidjela bili su jako pristojni, rekao bi čovjek da su to jako dobro odgojena djeca. Ali, uvijek su posve suzdržanog ponašanja. Nekako spora u kretnjama. Nikad osmjeha na njihovim licima, nikad nisu ni glasno, niti tiho izrazili veselje. Uvijek mi ih dođe nekako žao.

Moje je dijete sasvim suprotnog ponašanja. Vječno nasmijano u društvu, razigrano, veselo i opširno odgovara na potanja odraslih. Ne srami se, ne boji se.

Jednom nam je prilikom njihov sin donio maketu aviona kojeg je sam složio, da se pohvali svojim radom. Mirno i nenametljivo je prišao i bez riječi ostavio na stolu, kako mu je tata i rekao. Tata je opisivao nadugačko i naširoko što je dijete radilo, a dijete je mirno, pognute glave stajalo sa strane. Kad je otac završio monolog, samo mu se kratko obratio: „Sada odnesi to, znaš da tata ne voli kada je nered“. Dijete ga je bez riječi poslušalo, i otišlo je kako je i došlo. Mirno i bez ijedne riječi u svoju sobu u kojoj je također vladala tišina.

A taj otac je bio sušta suprotnost svojoj djeci. Uvijek bi zauzimao gard i vodio svaki razgovor s gostima u smjeru u kojem je on želio. Bio je zvijezda svog doma i zvijezda svakog susreta. Žena bi mu u društvu uvijek bila samozatajna i suzdržana, kao i djeca. No, za razliku od djece, ona bi se tu i tamo ubacila u razgovor. I vječno služila goste. Čak i kad bi bila teško bolesna, on nije izlazio iz svoje uloge „patera familiasa“, a ona uloge uslužne domaćice.

U meni takve stvari izazivaju nelagodu. Ne bih voljela biti žena nekog takvog, ni dijete nekog takvog. Dječja graja ispunja mi srce, a ova njihova uljudna tišina i očev samoprisutan glas me ispunja dubokom tugom.

Iva Kozarac

FOTO: Unsplash

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.